Kultura

27. ožujka je Svjetski dan kazališta i Romanca o tri ljubavi

25-03-2022 • 08:38
Rva
Svjetski dan kazališta obilježava se 27. ožujka., a Gradsko kazalište Požega obilježiti će ga izvedbom nove predstave Romanca o tri ljubavi.

Svjetski dan kazališta obilježava se 27. ožujka. i Gradsko kazalište Požega obilježiti će ga izvedbom nove predstave Romanca o tri ljubavi (A. Šoljan). Predstava je u režiji Roberta Raponje koja je nastala u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Predstava je svoju premijeru imala 10. ožujka 2022. godine. Ovo je treća izvedba za požešku publiku.

Cijena ulaznice: 30.00 kn 
Rezervacije: 034/273-161, marketing@gkp.hr
Radno vrijeme blagajne kazališta – srijedom od 10 do 12 sati te sat vremena prije početka predstave. Više o predstavi na stranici Gradskog kazališta Požega.

Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta 2022.:

Veliki kazališni mag, Peter Brook, jednom je napisao da se “bilo koji prazan prostor može nazvati otvorenom scenom. Još ako se netko kreće u tom prostoru dok ga netko drugi promatra, to je sve što treba da se stvori teatar.”

I doista, tu divnu tvrdnju o kazalištu, trebalo bi prihvatiti kao neugasivu mogućnost da se izdvoji scenski prostor za posvećenu igru mašte i snova. Nešto poput začarane kutije u kojoj je prednja strana otvorena da igru svi vide, ali je ne mogu dodirnuti pokvarenosti, prljavštine i laži realnog svijeta. U tom prostoru eksteritorijalne čistoće, još je dopušteno uvjerenje i nada da je kazalište sačuvalo snagu umjetničkog stvaralaštva u stvarima koje pomiču naš život u dobrom smjeru.

A kakav je svijet koji nas okružuje?

Premda je dosegnuo visoku civilizacijsku razinu, još uvijek nije, nažalost, lišen nepravde, patnje, gluposti, mržnje i zločina, bolesti, gladi, zlostavljanja i suza. S jedne strane moćnici svjetskog novca, velike banke, kompanije i njihova nomenklatura s verbalnim dekorom slobode koji zapravo tlači ljude u njihovim elementarnim pravima. S druge strane rigidne diktature, s pomahnitalim vođama, čije barbarsko ponašanje vidi ljude samo kao brojeve u redovima smrti. Perfidno lijepe etikete zla drugima kako bi opravdali svoje, ničim izazvane, postupke razaranja i ubijanja nemoćnih i nevinih.

A upravo oni su megalomanski nasilnici koji prijete kataklizmom uništenja, iako su u kolektivnoj memoriji još nezalijećena sjećanja na tragediju Drugog svjetskog rata. Kako se onda s glumcima, tom ranjivom djecom umjetnosti, koji izlaze na prazan scenski prostor suprostaviti tako ružnoj i opasnoj slici svijeta? Jer jedino što posjeduju to je ono što nam Shakespeare kroz usta Prospera poručuje da smo tek tvar od koje građeni su snovi i snovima se naš kratki život okružuje.

Ali u tom i jeste ljekovita moć kazališta. Ljepota snova. Izgubiti taj osjećaj bilo bi isto što i ostati bez nade. Značilo bi prezreti posao kojim su stoljećima zanesenjaci igre na kazališnim daskama ostavili dragocjen zalog za sva buduća pokoljenja.

Ta ostavština talenta, truda i volje ostavila je neizbrisiv trag u životu u čije vrijednosti ne smijemo nikad posumnjati. Usprkos silama zla koje nam stalno prijete. Zato nam treba kazalište Hrabrosti. Treba nam kazalište Plemenitih osjećaja. Napokon, trebamo kazalište Istine s jedinom željom da ustrajemo. Ustrajemo u uvjerenju da ono što nam netko iz praznog i krhkog, ali snovima i poezijom ispunjenog prostora govori, ispunjava smisao našeg postojanja.

To čini naš život ljepšim, a sve nas boljim osobama.” – Dubravko Jelačić Bužimski