U POŽEGI PREDSTAVLJEN “HUZUR” – O spokoju, tumoru i humoru i blagotvornoj snazi ljubavi prema sebi i drugima

Za susret s autoricom britkog humora i bistrog pogleda na životne (pa i smrtne) probleme na terasi Kazališne kavane tražilo se mjesto više. “Huzur” je svojevrsni prikaz osobne drame žene koja nadilazeći svoje najdublje strahove ulazi u borbu za vlastiti život s izuzetno agresivnim karcinomom dojke. Do sada je knjiga tiskana u pet izdanja, prevedena je na poljski, makedonski, francuski i slovenski, a uskoro će doživjeti i izlazak na kazališnu scenu. Susret s Martinom u Požegi organizirao je Radio Vallis Aurea, a kolegica Sanja Pok iz redakcije Slavonski.hr s njom je i kratko porazgovarala.

Kako do spokoja – huzura, jeste li ga našli ?

Da, huzur možemo jednom riječju okarakterizirati kao spokoj, mir u svim dimenzijama ljudskog života na privatnom i svim ostalim planovima. Knjigu sam nazvala “huzur” upravo zbog toga, jer u najtežem životnu razdoblju proživjela sam možda i najljepši period svog života i kroz sve te turbulentne situacije uspjela pronaći ono za čim čovjek najčešće čezne, a to je taj kompletni mir. Kažem, nije mi trebala bolest da saznam o tome, ali bilo je stvarno godinu i pol dana trnovito što se tiče zdravstvene situacije, ali poslovno i privatno bilo je to prekrasno putovanje s knjigom. I ovdje sam s njom večeras. Peto izdanje “Huzura” je na tržištu, na kazališnim daskama u Mostaru sprema se uprizorenje sad na jesen, preveden je na poljski, francuski, makedonski, izlazi na slovenačkom tako da ima jednu jako zanimljivu priču. Godinu i pol dana bilo je to jedno fantastično putovanje bez obzira na sve loše zdravstvene prilike.

Koliki je izazov za vas bio predstaviti ljudima takvu osobnu priču. Novinarka ste, pisali ste, ali potpuno drugačije priče no što je to ova?

Kroz svoj novinarski rad često sam se susretala s problemima oboljelih od karcinoma svih vrsta, pogotovo s problemima oboljelih od karcinoma dojke. Prije četiri, pet godina dok nisam i sama bolovala kontaktirale su me gospođe iz udruge u Bosni i Hercegovini koje su željele da svojim angažmanom ljudima približim njihov aktivizam i sve ono s čime se suočavaju, kako s problemima tako i s akcijama koje rade poput obilježavanja Dana ružičaste vrpce, Dana narcisa i slično. Ono što je najteže od svega, one su mi tada pokušavale to objasniti jeste tabu u našem društvu kakav još uvijek postoji nad karcinomom bilo koje vrste. Velike su predrasude prema oboljelim od bilo koje vrste karcinoma i jao teško o tome pričamo, a posebno smo jako zatvoreni prema karcinomu dojke. Odlučila sam stoga da će “Huzur” postati knjiga, a Huzur je zapravo kompilacija mojih Facebook statusa koje sam objavljivala kronološki u bolnici, onako kako se sve događalo jer ni ja nisam imala pojma kako će to završiti. Tako sam odlučila jer vidjela sam koliko to ljudima znači i koliko je obuhvatilo ljudi na razne načine, a posebno kako bih, situacija na terenu pokazuje da jesam, alarmirala mlade žene i djevojke na preglede i samopreglede što je životno važno. Ja sam karcinom dojke otkrila s 35 godina, prethodno savršeno zdrava, tako da sam ovim svojim primjerom i putovanjem željela pokazati kako se to doista može dogoditi svakome od nas i okrenuti život 24 sata unatraške. Htjela sam nekako ljude upozoriti, prečesto zaboravljamo na sebe u svoj ovoj trci, pogotovo za materijalnim vrijednostima i poslom, golom egzistencijom pa zaboravljamo na sebe i sve ono što je zapravo u biti jako važno, a to je naše zdravlje.

Snaga pisane riječi, kolika je doista?

Jako velika, Odrasla sam s knjigama, uz čitanje. Tako su me roditelji odgojili, tak pokušavam svoju kćer odgojiti. Na mene je snažno utjecala pisana riječ mnogih mojih kolega i velikih imena. A ono što ja radim, zaista mi pokazuje situacija na terenu da stvarno ima utjecaja, posebno s ovom zdravstvenom pričom, je o političkom aktivizmu radije ne bih, budući da se u Bosni i Hercegovini po tom pitanju ništa nije primijenilo u zadnjih 20 godina, bez obzira koliko smo ukazivali na sve političke nebuloze, nepotizam, još uvijek je sve to isto, no ništa drugačije i u odnosu na Hrvatsku i bilo koji dio ove regije. Fokusirana sam stoga na ovu priču posebno jer smatram da je to doista došlo do ljudi. Potvrdilo mi je to i javljanje 10,15 žena iz Hrvatske, BiH, koje su nakon mog izlaska u javnost i pogotovo nakon fotografija s ožiljkom obavile pregled i pronašle svoj karcinom. Rekla sam, ako mi ništa neće stajati u biografiji, neka mi stoji samo to i to je sasvim dovoljno.

Za one koji možda još nisu pronašli svoj huzur, svoj spokoj, kad krenu na taj put što bi im savjetovali, što je najvažnije?

Pokušavam kroz svoje promocije reći ljudima da nije sebično staviti sebe na prvom mjesto, da je to nekako ono što najviše zaboravljamo. Ja sam tek u bolnici osvijestila to da će svijet i sutra postojati, bez mene, ma koliko se mi žene, majke, stavljale u ulogu onih bez kojih će sve propasti i obitelj, i kuća. Nije tako, apsolutno sve može funkcionirati i kad vi niste tu. Tako da, kad osvijestite koliko ste zamjenljivi, a koliko smrtni, tek tada možete sebe staviti na prvo mjesto i to nije ni malo sebično. Jer, kada ste vi dobro, bit će dobro i svi oko vas o kojima se trebate brinuti. Ako vi niste dobro ni oni ne mogu biti dobri. Kad osvijestimo koliko smo zamjenljivi, osvijestit ćemo i koliko smo sebi – nezamjenljivi.

Izvor: Slavonski.hr