Arhiva

[FOTO] Silvija i Ratimir Čajka zagrljeni osvojili Mont Blanc!

24-08-2018 • 00:00
Rva

Malo je ljudi iz Požeštine koji su osvojili ledom okovani vrh Alpa, 4.810 metara visoki Mont Blanc na granici Francuske i Italije. Pogotovo su rijetki bračni parovi kojima je to pošlo za nogom, no požeški planinari i alpinisti Silvija i Ratimir Čajka su od ovog tjedna jedni od njih

Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo

Malo je ljudi iz Požeštine koji su osvojili ledom okovani vrh Alpa, 4.810 metara visoki Mont Blanc na granici Francuske i Italije. Pogotovo su rijetki bračni parovi kojima je to pošlo za nogom, no požeški planinari i alpinisti Silvija i Ratimir Čajka su od ovog tjedna jedni od njih

Malo je ljudi iz Požeštine koji su osvojili ledom okovani vrh Alpa, 4.810 metara visoki Mont Blanc na granici Francuske i Italije. Pogotovo su rijetki bračni parovi kojima je to pošlo za nogom, no požeški planinari i alpinisti Silvija i Ratimir Čajka su od ovog tjedna jedni od njih.

Za planinarenje su se zainteresirali tek prije tri godine. Tražili su zajednički hobi, došli u HPD Sokolovac i pitali koliko često oni hodaju. „Rekli su nam svake nedjelje, a moj komentar bio je – ma ne dolazi u obzir, jedna ili dvije nedjelje mjesečno mi je najviše. Jer nije nedjelja ako to nije obiteljski ručak, kolači, pa peglanje i sve ostalo“, govori nam Silvija.

Trebalo je vremena da se cijela obitelj, koja osim supružnika broji i njihova četiri sina, prilagodi, no vrlo brzo je to preraslo i u nešto više. „Krenuli smo hodati s društvom, ali nam je postalo sporo i prekratko. Danas ako nije 8 do 10 sati hodanja dnevno, to nam je premalo. Tako smo shvatili da malo tko može pratiti naš tempo i s vremenom smo mijenjali ekipe“.

Vrlo brzo prerasli su i planinarstvo te su prošle godine upisali visokogorski tečaj kod Dražena Mlinarića Mlinke.  „Ja sam strašno zimogrozna i prvi susret sa snijegom mi je bio – kako ću ja to. Ipak, lagano sam sa snijega prešla na ledenjake gdje su temperature u debelom minusu. Hladnije mi je tu na -2° C nego tamo na -20° C“, kaže Silvija.

Nakon završenog tečaja prošle godine bili su u Italiji na vrhu Monterossa visokom 4.554 metra što im je bio prvi susret s tom visinom i test hoće li izdržati napor, prvenstveno hoće li ih uhvatiti visinska bolest. Od 45 ljudi koji su krenuli, do vrha ih je došlo njih 20 te završilo tečaj.

Početkom lipnja ove godine bili su na Triglavu, gdje su u istom danu za 15 i pol sati došli do samog vrha. To je bio dio priprema za Mont Blanc. Nakon toga su u srpnju otišli u talijanske Dolomite na Punta Peniu i Piz Boe, vrhove preko 3.000 metara, gdje se počnu osjećati simptomi visinske bolesti – od lagane mučnine, glavobolje, zijevanja a u teškim slučajevima povraćanja pa i krvarenje iz pluća. Oni ističu da osim laganih simptoma nemaju težih problema. Evo i zašto:

„Način hodanja je bitan. Neiskusni ljudi krenu prebrzo i u kratkom vremenu prijeđu veliku nadmorsku visinu. Mi si ne dopuštamo da se uspušemo. Nekad hodamo po pola stopala, sto metara prelazimo 10 minuta. Jer ako napraviš samo dva-tri jača koraka, ostaneš bez kisika na velikim visinama. Kontrola i razmišljanje su konstantni“, pojašnjava Ratimir.

U osvajanje Mont Blanca krenuli su u četvrtak 16. kolovoza s dvojicom Našičana. Prvog dana stiglu su do talijanskog Valtournenchea gdje su prenoćili u šatorima. Sutradan su žičarom Cervino došli na visinu 3.380 metara gdje su se aklimatizirali. Tog dana prevalili su visinsku razliku od 700 metara na vrh Breithorn (4.164m) za četiri sata. Spustili su se u kamp te prebacili u Francusku i krenuli u osvajanje krova Alpa. Tramvajem Mont Blanc došli su do visine 2.380 metara te penjali na 3.820 metara do planinarskog doma. Dionica je vrlo naporna i opasna, jer se penje okomitim stijenama kroz Kuloar smrti, gdje se cijelo vrijeme kotrlja kamenje i stijene velikom brzinom.

„Hodaš i slušaš to padanje kamenja. Prvo osluškuješ, ako krene jedan kamenčić – za njim će drugi. Kad krene kamen, pada brzo i bez obzira čuješ li ga, ne možeš pobjeći. Nama je krenulo kamenje, pa smo se vratili i uspjeli iz drugog pokušaja“, rekao je Ratimir.

Poseban doživljaj je, kažu, kad oko tri sata ujutro stotinjak ljudi krene prema Mont Blancu. Stvori se kolona sa svjetlima na glavi, tiha procesija ide prema vrhu, hrpa ljudi koja zbog uzbuđenja i zaranjanja u svoje misli uopće ne komunicira. Potrebno je proći jaki uspon po ledu s derezama i cepinom, potom žilet širine dvadesetak centimetara, gdje su s obje strane ponori.

„Pet je takvih žileta i moraš stalno paziti, jer jedna nesmotrenost može dovesti do teških ozljeda i pogibije, pogotovo kod mimoilaženja“, dodaju u isti glas.

Svake godine, nažalost, u osvajanju Mont Blanca poginu brojni alpinisti, a i naši sugovornici bili su ne jednom u rizičnim situacijama. Prelaze se pukotine s cepinima, užima, preskaču prosjeci, hoda po uskim žiletima. Velik broj ekipa i dobrih planinara ne uspije zbog lošeg vremena doći do vrha, kakva je bila i prošla godina.

Srećom, naši supružnici sve su to uspješno savladali i na vrh došli u ponedjeljak 20. kolovoza u 9 sati. Dočekalo ih je idealno sunčano vrijeme bez vjetra. Na vrhu su se zadržali pola sata, radovali se i skakali, što, priznaju, i nije pametno na tim visinama. Uz njih dvoje u ekipi su bila i dva Našičana.

Planovi su za dvije godine vrh Peak Lenin, visok 7.134 metra, na granici Tadžikistana i Kirgistana, a konačni životni plan jedan od vrhova Himalaje kroz pet godina.

Osim što su alpinisti, skupljaju pečate u HPO knjižnicu i trenutno su došli do srebrne značke, a uskoro im se smiješi i zlatna. U jednom danu su prošli Opatijsku planinarsku obilaznicu što je 45 kilometara hoda i 3.000 metara uspona, a Silvija kaže je prva žena koja je to uspjela te Istarski trails od 42 kilometra u danu. Ratimir dodaje da posljednjih 12 vikenda nisu bili kod kuće. Jedan vikend idu u prirodu s djecom, a jedan vikend sami u planinarenje.

„Mi ove godine nismo išli na more nego na Mrežnicu sedam dana. Svaki dan s djecom ribolov, kajak, odbojka, rafting… Tri starija sina su nam bili prvaci države u gimnastici, svi su sportski tipovi“, rekao je Ratimir.

Za kraj, njihova poruka je da sve što želiš si ispuniš i da je sve je u glavi.

„Naš je život ispunjen privatno i poslovno sto na sat. Ovo više nije hobi nego stil života. Prvo je obitelj i posao, pa onda zabava. Ali pet dana dovoljno je za posvetiti se poslu od jutra do mraka, a onda petak popodne do ponedjeljka ujutro za djecu ili za nas“, rekli su na kraju.

Želimo im sretan nastavak osvajanja vrhova i čekamo nove fantastične fotografije!