Školsko zvono: 60 godina Ekonomske škole Požega

26.02.2016.

Ekonomska škola u Požegi uskoro slavi jednu lijepu i veliku obljetnicu, 60. godina svog postojanja i rada. Tim povodom u emisiji „Školsko zvono“ ugostili smo profesorice Višnju Menđel Troha i Martinu Budimir.
60. godina Ekonomske škole, doista lijepa brojka. Puno puno generacija izašlo je od tada. Što pripremate?

Višnja Menđel Troha: Početkom ove školske godine, ravnateljica nas je okupila i najavila nam obilježavanje 60. godišnjice a stručni aktivi, dobili su zadatak dati prijedloge na koji način obilježiti ovu lijepu obljetnicu koja je za nas znakovita zato što su oduvijek, naši učenici nastavljali školovanje i dali veliki doprinos razvoju našega grada i županije. Međutim, svojim bogatim znanjima i iskustvima prešli su i granice naše domovine, tako da smo osmislili niz aktivnosti o kojima će nešto više reći kolegica Budimir. Moja aktiva profesora kemije, biologije i poznavanja robe, dobila je zadatak pripremiti izložbu. Prethodne obljetnice koje smo slavili, uvijek su imale određenu temu. Za ovu smo se odlučili posvetiti učenicima i doznati koje su životne puteve odabrali. Pripremamo njihove životopise i negdje od jedanaestog mjeseca smo usmjereni prema društvenim mrežama, jer tako je bilo najlakše. Prošla sam sve razredne odjele, pitala učenike imaju li roditelje, bake i djedove, rođake, koji su bili učenici naše škole, žele li s njima napisati životopise i prikupljanje tih životopisa je u tijeku. Isto tako s radošću prikupljamo foto dokumentaciju a ponekad i oči zasuze kada čujemo lijepa sjećanja iz naše škole tijekom ovih 60. godina. Ovo je prigoda pozdraviti sve bivše učenike, neke bivše profesore i sve one koji su podupirali rad naše škole, prepoznavali doprinos učenika i profesora u našoj zajednici. Uz izložbu, izrađivali smo i suvenire. Dvije godine za redom s hotelijerima sam radila projekt „S muzejem u loncu“, a drugi je radila, druga generacija „S muzejem u loncu i običajima oko njega“. Učenici su trebali ispitati svoje bake, djedove, roditelje i rođake, one koji vole kuhati, koja su to stara jela koja su nekada jeli i u duhu svog zanimanja, hotelijerstva, to prilagoditi. Dobili su zadatak, što bi oni na svom imanju, ako ga imaju ili će ga imati, od tih jela pripremali? I učenici su sa svojim ukućanima napravili prekrasne prezentacije. Naravno, to nisu jela koja zadiru u povijest staru sto godina. Kao što sam rekla, tu se svaki dan događa povijest i Vi i ja znamo za šnenokle, ili fleklice s kupusom, ali za njih je to kao i sama riječ, nepoznanica. Tako da smo mi napravili suvenir, dvobroj, koji će se poklanjati našim gostima na otvorenju izložbe. Isto tako, kompletno likovno rješenje, su radili naši učenici, kako bi mogli zadovoljiti svoje kreativne potrebe. Imamo jako puno talentiranih učenika tako da smo s posebnom radošću željeli pokazati da kao škola sa svojim obrazovnim profilom, možemo nadopunjavati projekte koje provode i druge kulturne institucije našeg grada, primjerice, Gradski muzej. Nas to posebno veseli jer su mladi ljudi ti koji će nositi život ovoga grada, županije i Hrvatske pa ako hoćete i Europe.

Šezdeset godina je velika brojka. Brojne generacije su izašle iz Ekonomske škole. Neki su od njih i na visokim položajima u gradu Požegi i nekim institucijama. Vjerujem da je škola posebno ponosna na njih?

Višnja Menđel Troha: Točno. Sigurno se nitko neće uvrijediti ako spomenem neku gospođu ili gospodina, prezimenom ili imenom. Doista ih je puno, kada bismo samo krenuli od Parka prirode Papuk, tamo je ravnateljica, u Domu za starije i nemoćne je ravnateljica, dakle nekadašnje učenice naše škole. Dogradonačelnik našega grada bivši je učenik naše škole, glasnogovornici, profesori u našim školama. Ima ih i u zdravstvu, u odgoju i obrazovanja u osnovnim školama, u dječjim vrtićima. Evo Vi ovdje u medijima, neću zaboraviti niti OPG-ove. Najuzornija seoska žena naša je bivša učenica. Puno majki, očeva, brižnih dobrih ljudi, koji su nekada bili naši učenici,a danas su to uspješni ljudi. Jer što je uspjeh?! Netko je sretan sa svojim obiteljskim životom, netko s profesionalnim. Mi kod prikupljanja životopisa nismo pravili nikakve razlike. Ovom prigodom bih pozvala sve one koji imaju namjeru i koji su primili našu poštu mailom, neka nam se odazovu. Ako nisu sami u mogućnosti uobličiti taj životopis jer nemaju tehničke mogućnosti, mi to u školi možemo napraviti. Planiramo za 27. travnja jednu lijepu izložbu gdje bi bili predočeni svi životopisi, bogata školska dokumentacija, foto dokumentacija, dvogodišnjaci, sve ono što je zabilježilo život i rad djece, učenika ali i profesora. Naši profesori škole, velikim djelom su i naši učenici, tako da oni najbolje poznaju život i rad škole. Uz tu izložbu planiramo i jedan program hrvatskog jezika. Pozivam sve one koji su zainteresirani sudjelovati, da nam se do konca ovoga mjeseca jave kako bismo se izložbom odužili svima koji su se iznimno trudili za jedan tako kvalitetan rad na našoj školi.

Osim bivših učenika, vjerujem da i neka od njihove djece danas pohađaju školu i da će s profesorima pripremati sve ovo što će se događati u travnju?

Višnja Menđel Troha: Oni su posebno zainteresirani kad vide fotografije, pa gledaju kakve su to bile frizure, kakva je bila šminka, pa ih zanima kakav je bio odnos učenika prema profesorima. Danas je novo doba i mi pred sobom imamo povijest, jer su velike promjene i za nas i za djecu. Krenuvši samo od razrednih odjela. Prema pedagoškom standardu danas su u jednom razredu 22 učenika. Ja im kažem da smo za vrijeme Domovinskog rata imali mnogo izbjeglica učenika, razredi su brojili i po 43 učenika. Ponekad im znam reći da nismo svaki dan kupovali peciva, nosili smo si sendviče. Vrijeme u školi provodilo se u papučama i kutama, odnos prema profesorima bio je drugačiji. Učenici to rado slušaju i smješkaju se jer im je to nešto nepoznato. Naša djeca su uistinu djeca novoga doba, kojima se mi moramo prilagoditi ako ih želimo razumjeti.

Upravo sam Vas to željela pitati. Vi ste jako dugo u školstvu, možete li povući paralelu između tada i danas?

Višnja Menđel Troha: Ja sam uvijek usmjerena prema djeci. Smatram da smo mi odrasli ti ,koji svojim primjerima trebaju dati na znanje da smo im se spremni prilagoditi. Teško je očekivati da će se cijeli razred prilagoditi meni. Kao što sam rekla, djeca su danas izložena brojnim izvorima informacija koje toliko utječu na njih da ih oni jednostavno ne mogu u sebi niti proživjeti. Mi smo živjeli mirnije i lakše. Današnja djeca teško vide smisao, boje se, imaju svoje strahove pa ih se tako štiti. Dijete je uvijek dijete. Oni su veseli, razigrani, vole u školi osjetiti ugodu doma, to im je iznimno bitno. Naši programi su strukovni, zato vrlo rado vole sudjelovati u raznim aktivnostima i to je ta jedna paralela. Jesu li drugačiji? Drugačije se odijevaju, imaju drugačije prehrambene navike, druge stilove učenja. Sve im je dostupno putem informatičkih sustava. Možda nisu toliko predani jer jednostavno nisu na to prisiljeni. Nekada smo po razrednim odjelima imali po 10-15 odličnih učenika, danas su dva – tri u razredu, tražite dva – tri i to su možda najveće promjene.

Profesorice Budimir, Vi ste rekli da otprilike znate što će se sve po aktivima odvijati te što će se sve pripremati za ovu bogatu obljetnicu’

Martina Budimir: Upravo tako. Pripreme su u tijeku, počevši od lokacija gdje će se održavati manifestacije vezane za proslavu šezdesete godišnjice škole, do različitih aktivnosti. Radi se o gradu Požegi, o Kazališnoj kavani, Knjižnici, Gradskom muzeju što je već spomenuto, o Udruženju obrtnika. Znači svaki aktiv dao je prijedlog svojih aktivnosti, tako da ono na čemu je zapravo fokus Ekonomske škole, vježbeničke su tvrtke i strukovni predmeti. Biti će predstavljeni na Smotri vježbeničkih tvrtki gdje će marljive voditeljice s učenicima pripremiti štandove i predstaviti naše tvrtke. Osim toga, pozvani su i predstavnici vježbeničkih tvrtki iz ostalih škola u Hrvatskoj. Doći će predstavnici dječjih vrtića koji također rade na poduzetništvu od malih nogu i studenti Veleučilišta u Požegi. Osim toga, biti će niz predavanja otvorenih za javnost. Što se tiče aktiva hrvatskog jezika, kolegice marljivo rade na pripremanju monografije te će biti održana svečana akademija u Gradskom kazalištu Požega. Aktiv stranih jezika priprema interaktivni kviz na prijedlog kolegica Martine Kir – Jambrek i Jelene Kovačević, gdje će učenici koji budu pozvani, (biti će ograničen broj sudionika zbog prostora) sudjelovati u kvizu i dobiti simbolične nagrade. Teme će biti vezane uz književnost, glazbu i filmsku umjetnost na engleskom, njemačkom, talijanskom i ruskom jeziku, odnosno jezicima koji se uče u našoj školi. U našoj školi se osim njemačkog i engleskog, uče i talijanski i ruski jezik. Hotelijersko turistički tehničari uče tri strana jezika, a od prije nekoliko godina imaju mogućnost kroz fakultativnu nastavu učiti i ruski jezik. Zatim će aktiv humanističkih znanosti imati literarnu večer u Kazališnoj kavani i između ostalog, neizbježne sportske aktivnosti. Kolege profesori tjelesne i zdravstvene kulture organizirat će turnire u odbojci i nogometu.

Doista bogat i zanimljiv program. Vjerujem da će svatko od posjetitelja pronaći nešto za sebe a možda će nekim osmašima koji ne znaju što upisati, upravo ovo biti dodatan motiv. Mada znamo da je Ekonomska škola uvijek popunjena u prvom upisnom krugu i da tu nema nekih velikih problema.

Višnja Menđel Troha: Pa uistinu, kroz životopise koje smo dobili, neovisno je li učenik bio u programu prodavač, on se dokvalificirao u komercijalistu, upisao fakultet i završio ga. Mi imamo posebnosti. Na našoj izložbi, jedan kutak biti će posvećen bivšim učenicima i učenicama koji su odabrali duhovna zvanja. Oko petnaestak njih odlučilo su ići Božjim stazama. Isto tako imamo i one koji su završili i danas su profesori na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu ili Osijeku. To su viši stupnjevi obrazovanja za koje možda kada su se upisivali u našu školu, nisu niti znali hoće li to uspjeti ili neće.

To samo znači da Ekonomska škola kroz 60 godina svog postojanja i rada ispunila svoju misiju?

Višnja Menđel Troha: Mi se trudimo biti dostojni osnivača naše škole. Uvijek se trudimo dati što više možemo. Svi se dosta usavršavamo, svi imamo mogućnost napredovanja jer je to jako važno za one koji to žele. Isto tako, moram naglasiti, nekada je bilo nezamislivo pružiti utjehu i kutak u školi, djeci koja imaju posebne potrebe. Danas mi to činimo, što je dobro, zahtjevno je i za učenike i profesore ali ta jedna plemenitost, ljudskost, uvijek se nagrađuje dobrim rezultatima. Nije uvijek sve jednostavno ali ako se zada jedan cilj, istinski, ljudski, onda se vide rezultati.

Cijeli ovaj program odvijat će se u travnju. Kada točno sve kreće?

Višnja Menđel Troha: Pa, za sada je plan 27. travnja. Kao što sam rekla, kolegica Martina je najavila neke od prostora, za neke još čekamo potvrdu. Javnost će biti pravovremeno obaviještena. Pozivamo sve bivše učenike na što veći odaziv da bismo pobudili emocije i sjećanja.

Vjerujem da će odaziv biti velik. Svi oni koji još žele poslati svoj životopis, mogu li to učiniti još uvijek?

Višnja Menđel Troha:  Mogu. Na stranicama naše škole nalazi se simbol i ujedno pozivnica gdje se vidi koji se podaci očekuju. Ime, prezime i ako je ženska osoba djevojačko prezime, koje godine je završeno školovanje, koji obrazovni profil, daljnji tijek obrazovanja, do dvije stotine riječi i fotografija po izboru. Je li ona iz školskih dana ili današnjih, nije bitno. Ako netko želi dio svoje osobnosti i privatnost podijeliti s nekim, naravno da to može. Evo do konca veljače lijepo molimo i s radošću čekamo sve ono što je nekome jako važno, a nama će to biti još važnije.

Martina Budimir: Kako će jedan dio izložbe trajnijeg karaktera biti u hodniku škole, zaista svi oni koji nisu stigli, mogu poslati svoju fotografiju i svoj životopis jer upravo to i je bit svega ovoga što radimo. Znači prisjetiti se bivših učenika, pokazati današnjim učenicima da je zaista širok dijapazon zanimanja, karijera i životnih puteva koje su slijedili naši bivši učenici. Nisu uspješni samo u našem gradu, nego širom Hrvatske i svijeta tako da ste svi pozvani da se odazovete, zato što nam je to jako bitno zbog ovog što radimo.

Višnja Menđel Troha: Zahvaljujemo se svima onima koji su nas podržavali. Posebno pozdravljamo naše umirovljene profesore i profesorice, jer, oni su dali svoj veliki doprinos. Pozdravljamo i naše bivše učenike, a pozdravljamo i sve naše sadašnje učenike i učenice.

U „Školskom zvonu“ pričali smo i o projektu „Biti bolji“, koji je namijenjen učenicima srednjih škola u Hrvatskoj, a začetnik ovoga projekta je urednik časopisa Poduzetnik Vlado Mihajlović.
Vlado možemo li se prisjetiti što je projekt „Biti bolji“ , koja je njegova ideja i cilj, znamo da je počeo 2013.godine?

Vladimir Mihajlović: Da, meni je drago što mogu sada nakon gotovo tri godine nešto reći o tom projektu. Započeo je u rujnu 2013. Puni naziv projekta je „Biti bolji – Be Better“ i bio je namijenjen učenicima srednjih škola, danas smo ga proširili i u osnovne škole, ali osnovna ideja je bila da potaknemo učenike da počnu razmišljati o nastavku školovanja, znači koje zanimanje odabrati, kako da krenu u svoj prvi posao i sl. Ono što je osnovno bilo je da nešto nauče o poduzetništvu i da im cilj jednoga dana bude njihovo samozapošljavanje. Krenuli smo onako simbolično, samo u našoj županiji da bi se to kasnije, proširilo na Slavoniju cijelu, pa sada evo i na cijelu Hrvatsku.

Od koliko i koji aktivnosti se sastoji projekt, kako je to zamišljeno?

Vladimir Mihajlović: Mi dođemo u školu i predstavimo učenicima projekt, ponudimo neke naše prijedloge, odnosno neke naše aktivnosti. Primjerice mi njima ponudimo devet područja. Prvi je „Biti poduzetnik“, znači tu dovodimo poduzetnike pa oni razgovaraju s njima. Druga aktivnost su tribine, gdje dovodimo poznate iz različitih područja života, ne mora biti nužno poduzetnik, može biti menadžer, umjetnik, glazbenik, novinar, što smo već imali, znači poznata osoba. Zatim učenici mogu biti naši suradnici i uključiti se u rad časopisa „Poduzetnik“, jer časopis je ustvari namijenjen malim i srednjim poduzetnicima, ali se zbog projekta proširio i na srednje škole, gdje sada negdje oko 120 škola prima časopis i koristi ga u nastavi. Osim toga ako imaju svoje školske časopise, mogu ih predstaviti, ako žele razgovarati o bilo kojoj temi od zaštite okoliša, volontiranja o „Biti poduzetnik u Europskoj uniji“, oni to mogu, mogu sami odabrati sadržaj, nakon toga mi dovodimo relevantne goste, koji s njima razgovaraju i kroz razgovor prikazuju svoj životni put, svoj poduzetnički put i potaknu ih na razmišljanje da kada jednoga dana završe srednju školu ili krenu u vlastiti posao, znaju što je bitno za uspjeh. Moto projekta je „Budi promjena koju želiš“, a čak je 12 osoba, pjevača, glumaca snimilo spotove koje mi predstavljamo u projektu. Trenutno je oko 30 srednjih škola u Hrvatskoj uključeno. Mogu kratko nabrojati gradove; Osijek, Đakovo, Požega je također tu uključena, Beli Manastir, Varaždin, Ivanec, Bjelovar, Ivanić Grad, i još niz gradova, iz Hrvatske. 5. 000 učenika je kroz 60 aktivnosti od početka rujna do prije neki dan, prošlo i poslušalo te goste i to je zaista jedna impozantna brojka s kojom se mi ponosimo. Meni je to jako drago, pogotovo što je to interaktivan razgovor.

Projekt je trebao biti realiziran kroz dvije godine, ali rekli ste da je interes toliko velik da ste ga produžili do 2018. godine?

Vladimir Mihajlović: Tako je, interes je jako velik, sad nam se škole javljaju same. Projekt je neprofitabilan, nismo ni željeli postići profit kroz taj projekt, željeli smo samo postići da časopis „Poduzetnik“ ima svoj imidž, da ne bude „žutilo“. No sad kao i uvijek pojavljuje se problem financijskih sredstava i da nije bilo sponzora, donatora, mi to ne bi uspjeli izgurati. I tada to postaje osnovna prepreka, kada nas zovu škole primjerice iz iz Trogira ili Splita, a mi ne možemo doći jer nam je to predaleko i preskupo. Lokalna uprava nas u nekim mjestima podržava, u nekima ne. Podršku nam je pružila Osječko-baranjska županija, a primjerice Grad Osijek ne, Požeško-slavonska županija i Grad Požega također ne. Podršku smo dobili od Grada Varaždina i Varaždinske županije. Podržali su nas i Grad Beli Manastir, Našice, Valpovo i td. Ima negdje sredina koje kažu: „to je zaista nešto vrijedno, mi ćemo vas podržati“, a ima sredina gdje nas ne žele primiti niti na razgovor.

Kako su učenici prihvatili projekt?

Vladimir Mihajlović: Učenici su mene zaista razveselili. Oni prilaze gostima, razgovaraju s njima, otvoreno govore što ih tišti, neki od njih hoće pokrenuti posao, neki imaju obitelj gdje je biznis razvijen, ima i nezainteresiranih, ništa ih ne zanima, no na kraju je najvažnije da oni sudjeluju. Mi paralelno radimo i jedno istraživanje o stavovima učenika o poduzetništvu i obrazovnom sustavu i kada god dođemo u neku školu, ponudimo im jedan upitnik, odnosno anketne listiće, koje profesori na satu poduzetništva ili u okviru nekog drugog sata, popune i do sada ja imam negdje oko 1.300 takvih anketnih listića koje ću na kraju projekta analizirati, iz čega će se pokazati što oni vole u školi, što ne vole i kako razmišljaju o poduzetništvu. To nam je ustvari cilj, da dobijemo neki feedback i da vidimo hoće li to biti korisno, ne samo za časopis „Poduzetnik“ nego možda za neki drugi projekt u budućnosti.

U kojoj ste fazi sada s projektom?

Vladimir Mihajlović: Ove godine smo krenuli već u prvom mjesecu i do sada smo obišli oko 700 učenika, krenuli smo s Osječko-baranjsko županijom, nastavljamo u Vukovarsko-srijemskoj, odnosno nastavljamo u slavonskim županija, a kasnije, tamo negdje u 4., 5. mjesecu ići ćemo i u ostale škole. Sad smo već postali brand škola, pa oni zovu nas. Imali smo doista poznatih osoba koje smo dovodili u goste školama poput, Gorana Milića, Đele Hadžiselimovića, Krešimire Mišaka, Drage Munjiza itd. Svi su ti ljudi došli, s radošću upravo zato što se radilo o školama i djeci.

Vidimo da su poduzetnici dobro prihvatili ovaj projekt, a čuli smo i kako je prihvatila lokalna zajednica. Što je s institucijama?

Vladimir Mihajlović: Moram priznati da nas ni institucije nisu podržale, osim, Hrvatska obrtnička komore jer i njen predsjednik želi doći. Oni su nas čak i financijski podržali i moram priznati HAMAG, također. Ni jedna druga institucija nije, čak je i Agencija za obrazovanje rekla da je to naša interna stvar i da to odrađujemo sa školama. Nismo mi željeli od njih novce, mi smo željeli samo podršku da upoznamo profesore na njihovim sastancima s našim projektom i da se što više škola uključi u to. Znači institucije se tu nisu dokazale, osim dvije koje sam naveo i moram priznati jedna institucija Hrvatska gospodarska komora, pogotovo Županijska komora Osijek nas je tu do kraj podržala, dala nam je na raspolaganje kompletnu logistiku i njima hvala. Posebno se zahvaljujem poduzetnicima koji odvajaju svoje vrijeme i sudjeluju u ovom projektu.

Znamo da ste bili 2014.godine u Ekonomskoj školi u Požegi i prije toga, a kada Vas možemo očekivati ponovno i što slijedi sada?

Vladimir Mihajlović: U Požegu ćemo doći sigurno. Ako nas netko sluša iz Ekonomske škole volio bih da nam se jave, da kažu možete nam opet. Ekonomska škola Požega se uključila i zaista, moram ih pohvaliti. Učenici su bili aktivni, a podršku smo dobili i od ravnateljice i profesora koji su bili zaduženi za projekt.

Što slijedi sad u nekakvoj bližoj budućnosti vezanoj uz projekt „Biti bolji“?

Vladimir Mihajlović: Razmišljali smo, da projekt pokušamo razviti tako da se može uključili više udruga i da apliciramo za Europski socijalni fond, gdje postoje sredstva koja su namijenjena za promoviranje poduzetništva. Volio bi da se veći broj sudionika uključi, veći broj udruga, i tako pokrijemo cijelu Hrvatsku. Znam da je to ambiciozan cilj, ali to se može ostvariti tamo do 2018. koliko smo produžili projekt. Hoćemo li uspjeti dobiti sredstva EU fondova, to ne ovisi o nama, to ovisi o kvaliteti projekta i procjeni onoga tko nas bude bodovao. Volio bih da jednog dana sadašnji učenici postanu naši suradnici. Da samo jedan od njih postane poduzetnik i zaposli ostale kolege, mi smo postigli našu misiju.