Muzej u loncu: Običaji u veljači i jela vezana za njih
23.02.2016.
23.02.2016.
S Muzejom u loncu družimo se i u mjesecu veljači koja je ove 2016. godine i prestupna. Mjesec je to u kojem smo slavili ljubav i svetog Valentina, mačje udvaranje je na svom vrhuncu, a tu je svakako i uobičajeno prevrtljivo vrijeme i naravno ne zaboravimo vrijeme maškaranja i poklada. Posljednji je to mjesec ludovanja, pred duhovno ali i materijalno sabiranje. Nekada je, posebice veljača bilo vrijeme kada su se jele posljednje zalihe sušenog mesa u obijesnom ludovanju, čašćenja poklada koje su ophodile susjede i sela. Jer poslije dugih zimskih mjeseci, blagovanja, svakako je dobro došlo korizmeno vrijeme da se onoga što je ostalo od mesa i masti sačuva i za naporne poljoprivredne poslove u ostatku godine.
Predlažem da iz prve ruke od naše Dubravke doznamo kako su poklade, maškare, fašangari , ćoraci ili đeme dista kod nas, posebice na selu izgledali i koje im je značenje. Dakle vrijeme je da nešto naučimo.
Dubravka: Poklade su vremenski smještene između božićnog i uskrsnog ciklusa. Njihovo trajanje je različito jer završavaju Čistom srijedom ili Pepelnicom , kada započinje korizma, koja zbog pomičnog termina Uskrsa nema fiksni datum. Osim vremenskog uklapanja u kršćanske kalendare, poklade nemaju drugih dodirnih točaka s kršćanstvom, što znači da se oslanjaju na starija, pretkršćanska naslijeđa. Karneval, fašnik, maškare ili mesopust, kako u raznim hrvatskim krajevima nazivaju to razdoblje, veže zajedničko porijeklo i mnoga obilježja sa starorimskim svetkovinama i običajima, poput bakanalija, luperkalija, saturnalija i drugih sličnih antičkih svetkovina. U temeljima pokladnih običaja nalaze se pretkršćanska vjerovanja europskih naroda u nadnaravno i više sile. Europski pučki običaji maskiranja prvotno su imali ulogu zaštitne magije i magije za plodnost. To je i jedan od razloga zašto su Crkva i svjetovna vlast suzbijali pokladne običaje. Ipak, Crkva nije nikad u potpunosti nastojala zatrti taj običaj, jer kontrolirano i vremenski omeđeno „ludovanje“ bilo joj je potrebno kao protuteža vrijednostima kršćanskog života. Poklade su vrijeme maskiranja, zabava, pjevanja i plesanja, pa i neumjerenosti u jelu i piću.
Karneval ima dva lica, magijsko i kritičko, koja su tek dio uvijek dvojake karnevalske prirode. Dva su tipa karnevala, nazvana prema rimskim svečanostima:luperkalijski (karakterističan za ruralne stočarske krajeve i bliži magiji plodnosti) i saturnalijski (češći u urbanim sredinama i skloniji društvenoj kritici)
Pokladni običaji su promjenjivi. Tijekom stoljeća, odvijali su se u različitim društvenim okružjima i, iako u tom dugom vremenu traju određeni likovi, postupci i simboli, oni u svakom vremenu ne znače isto. Danas velike karnevalske priredbe sve više imaju ulogu turističke atrakcije i promidžbe kraja u kojem se održavaju. U Požeštini poklade se najčešće nazivaju čoraci, iako ima i drugih naziva: maškare, fašanke, fašingari, čarojice ili džeme. Iako su pokladna zbivanja počinjala otprilike 10 dana prije Pepelnice, glavni pokladni običaji zbivali su se zadnja tri dana uoči korizme (što je karakteristično za veći dio Slavonije). Ti dani bili su popraćeni određenim vjerovanjima i postupcima. Tako je u određene dane bilo zabranjeno obavljati određene poslove, najčešće su to bili ženski poslovi poput predenja, šivanja i tkanja, radi zaštite i zdravlja ljudi i stoke (glavobolja, bolovi, hromost). U seoskim pokladama često se pojavljuju likovi veće starine i tradicije poput cigana i ciganke, medvjeda, Turčina na konju, djeda i babe. Skupinu čoraka obično su pratili svirci, najčešće gajdaši i samičari. U svojim pohodima sakupljali su vino i rakiju, zatim razne pokladne poslastice: krofne, krofle, maglice ili poderane gaće, te jaja. Općenito se vjerovalo da je dobro ići u poklade jer će slijedeća godina biti rodna. Čoraci su obično predstavljali svatove, sprovode, razne zanate, izvodili su razne šaljive predstave, oblačili se što neobičnije i smješnije i nakaradno, zamjenjujući odjeću – muškarci su se preodijevali u žene i obratno. Ismijavali su jedni druge i seoske događaje tijekom godine.
Zadnji dan poklada, utorak, svi su išli u čorake, i mladi i stari, do podne su malo radili, a popodne ništa, svi bi se veselili, plesali, ludirali, ne kaže uzalud pjesma „o poklade ludi dani, tko mi more da zabrani“. Ali nakon otkucaja ponoći svi se pokupe kući i zaborave na pokladne šale. Naš već tako često spominjani Luka Ilić Oriovčanin u svojim „Slavonskim narodnim običajima“, u poglavlju o pokladama zaključuje kako Slavonci tri dana pobudale, a na čistu srijedu se opamete.
Majo ovogodišnja Noć muzeja je iza nas, kako je prošla ?
Maja: Obzirom da smo bili u kolizi sa rukometnim prvenstvom i da je bio također jedan krasan kulturni događaj koncert Big Benda i njihov poseban after party mi smo i više nego zadovoljni, jer očito Muzej ima svoju publiku koja je strpljivo čekala pred vratima u 18 sati da se Muzej otvori i kad su nahrupili svi u one naše male prostore ta gužva nije jenjavala do samoga kraja programa. Ono što nam je jako drago , da sad ne govorimo što je sve bilo od programa , bilo je doista zanimljivih situacija, za svakoga ponešto i dosita su ljudi uživali. No ono što nam je drago je da smo soita na neki način pokazali kako to treba raditi. Naime u suradnji s našim krasnim požeškim amaterima , prije svega tu je Udruga slikara i pjesnika Matko Peić , pa onda i naši amateri kazalištarci iz Gradskog kazališta Požega dosita se pokazala izvrsna suradnja s njima ali na način da postavite zadatke a oni se uklope sa svim svojim potencijalima u ono što vi od njih tražite to je definitivno dobitna kombinacija. Naime ti naši slikari njih desetak , to je bila prava atrakcija jer su radili portrete, male minijature posjetitelja što je doista izazvalo veliku pozornost i gužvu ja vjerujem da je i njima drago jer dokazali su se bez obzira što je samo jedan među njima profesionalni, odnosno akademski slikar. Pokazali su se kao ljudi koji znaju što vole i izavali su veliku pozornost, stoga se nadamo da će ova priča u budućnosti imate svoj nastavak . Vidimo je evo i na Aurea festu ili na nekoj od drugih turističkih manifestacija kao dobitna konbinacija. A ova priča s našim kazalištem pobudila je interes i In magazina Nove TV koje je došla specijalno iz Zagreba snimiti tu priču. Naime naš kalendar “Ljubavni jadi straih požežana” doista je izazvao veliko zanimanje na cijelom nacionalnom prostoru i ovaj završetak te priče, te četiri postaje sa četiri izabrane priče sa glumcima koji su u tih nekakvih 10-tak minuta imali prilike to dočarati i vjerujem da će to prepoznati i naša Turističa zajednica koja zna iskorisititi nove potencijale u smislu nekakvih zanimljivih vodstava. Uglavnom što se tiče Noći Muzeja 2016. u Požegi moramo biti više nego zadovoljni.
Na samome kraju Noći Muzeja bio je i jedan glazbeni doživljaj?
Maja: Je, je to smo doista bili u teškoj kolizi sa after partyem koji je uvijek na glasu a koji je napravio Big Bend , Ali i kod nas je bilo dovoljno posjetitelja Gimi gitara za sve one koji vole tu vrstu glazbe, napunio je naš prostor i dosita smo lijepo uživali. Spomenut ću naravno da je cijelo vrijeme bio otvoren naš postav sa konstantnim posjetiteljima koji su željeli ili vodstvo ili sami na miru pogledati ono što u našem skromnom trenutnom postavu vijedti. Naravno izložba , niz radionica koje su bile vezane baš za ovu priču koji je aktualna “Ljupki čuvari uspomena ” no ono što nam je posebno bio doživljaj i jako lijepo odrađeno naravno zahvaljujući spontanosti posjetitelja, odnosno publike ali i naših donatora je upravo ta zahvala na neobičan način koja se događala i ono što kao Muzej koji postavlja granice, postavlja letvice nekakvim kulturno turističkim događanjima u gradu uvijek nekako volimo eksperimentirati, volimo ispitivati tržište tako da smo uz besplatni ulaz dijelili balone, olovke i drugo s logom Noći muzeja , imali smo i degustaciju kolačića Muškacona odnosno Alva šniti iz Lermanove kuharice . Učenice Poljoprivredne škole sa svojom profesoricom su donijele svoje proizvode i sve do jednoga prodale ali uz vrlo popularne cijene. No posjetitelju su doista i željeli nešto kupiti što si mogu priuštiti i to na licu mjesta pojesti ili ponijeti kući. Tu je bila i Neta Hart koja je bila sa svojim kuhanim vinima i čuvenim proizvodima isto sa popularnim cijenama. Pokazali smo da je to moguće i da bi tako u budućnosti i trebalo biti.
No nas zanima što se ovaj mjesec kuha u virtualnom Muzeju u loncu, blogu Gradskog muzeja. Kojom ćete nas pričom ovaj mjesec, Majo razveseliti?
Maja: Zanimljivo je da u želji da doista našim virtualinim posjetiteljima Muzeja u loncu ispričamo što više o prošlim običajima i prošlosti naše Požege i Požeštine, uvijek otkrijemo neku zanimljivu osobu koja je nas je spremna kroz priču o svojoj obitelji povezati s tom prošlošću. Ovaj smo puta razgovarali smo sa Robertom Ugrinom , ono što ga je povezalo s našim Muzejem u loncu jesu priče o njegovom djetinjstvu koje je za praznika zejedno sa svojim bratom Kristijanom, danas također uspješnim glumcem, provodio u majčinom rodnom selu – Sulkovcima. Lijepo je čuti iz usta poznatog hrvatskog umjetnika s kojim žarom priča o svom djetinjstvu provedenom na željezničkoj postaji malenog sela kraj Orljave, uz djeda prometnika i poljoprivrednika uz kojega je naučio sve težačke poslove, od vožnje traktorom preko Orljave, vezanja vreća, jutarnjeg košenja djeteline, do tucanja kamena i gašenja kreča u obližnjoj Bzenici. Priča nam ovaj simpatični glumac, uživatelj domaće hrane, da je kao dijete na ferju u Sulkovcima brižljivo skupljao kožice s mlijeka čuvajući ih u hladnjaku u posebnoj čaši, praveći sam svoj kajmak, odnosno putar, kojega je jeo na slatko s bakinim pekmezom od šljiva, ili na slano uz sol i papriku. Iskoristili smo Robertovo sjećanje na kalorične slavonske fruštuke, obredno narezivanje posljednjeg kulena kraj konbajna na vršidbi, pečenje pečenjaka i ribica ulovljenih košarom pod obalama Orljave, na sušene šljive i jabuke kod did Pere u Aškovćima i zamolili ga da nam za potrebe našeg Muzeja u loncu po sjećanju napravi bakin šterc. Jelo ovog zanimljivog naziva već su nam pravili na našem požeškom salašu Danica i Franjo Bažuta….. I dok je onaj njihov baziran na prženom brašnu, ova Robertove bake nas je jako razveselila svojom slavonskonjemačkopemskom varijantom, dodataka masti, slanine i krumpira.
Naime, šterc je vrsta kaše na bazi prženog brašna koja se u bivšim zemljama AU pravila na različite načine od svih vrsta brašna uz slane i slatke, masne i posne dodatke. Riječ je o izrazitom siromaškom jelu, kojima su seljaci popunjavali svoju svakodnevnu prehranu. Šterc Robertove bake ima i vrlo zanimljivost reciklirane hrane, dakle svježeg jela na bazi namirnica od prethodnog obroka koje se nisu bacale. U želji da usvojimo od naših starih onu neobično važnu dimenziju koju smo počeli zaboravljati, dakle, duboko poštovanje prema ostacima hrane, zbog kojega se naši stari ni u najtežim vremenima nisu bojali gladi, predlažemo Vam da ovo jelo uvedete u svoj jelovnik. Dakako, pod uvjetom da ga poslije fizički iskoristite. Dakle, ako vam je ostalo od ručka temfanog, odnosno pire krumpira, nemojte ga bacati. Za večeru, ili još bolje za sutrašnji ručak dodajte mu brašna i vode, napravite popečke i pržite ih na masti od propržene slanine. Sjajno zasebno jelo ili dobrodošao dodatak uz kakvo dobro varivo. Iako je Sulkovački šterc, koji korjene možda vuče od Robertove prabake Weber koja je bila ‘originalna’ Švabica, bilo dobro došlo jelo za rani fruštuk prije odlaska na polje. Sad se vi, dragi, naši slušatelji, pitate kakvo je ovo jelo ima veze s mjesecom zaljubljenih, a Muzej u loncu Vam odgovara filozofijom naših starih, da se samo ovakva jela mogu praviti u skladnoj obitelji ili osobama s kojima ste dugo i kojima se ne morate dokazivati hranom, nego svojom ljubavi i sigurnošču toplog i zasitnog obroka začinjenog onom, svakodnevnom, neprimjetnom ljubavlju od koje živimo.
No s obzirom da smo na samome kraju mjeseca što će se događati u Muzeju u predstojećem ožujku , što ste nam pripremili ?
Maja: Mjesec ožujak je posvećen našem zaštićenom običaju nematerijalnog kulturnog dobra, običaju Grugreva, posvećen je prije svega i Danu grada i nekako uvijek pokušavamo u Muzeju se prilagoditi toj cijeloj priči i naši posjetitelji znaju da smo imali cijeli niz izložbi vezanih uz tu temu što Grgureva što Turskog perioda u Požegi i požeškom kraju. No ove godine smo doista poželjeli proširiti priču na cijelu Slavoniju obzirom da smo posvećenu naše radu na budućem postavu , da si nekako uskratimo tu muku, a da opet bude kvalitetan program sa velikim zadovoljstvom ugostit ćemo ponovno Muzej Slavoniju u Osijeku sa izložbom koje je kod njih još uvijek u tijeku a uz Dan grada će se presliti i kod nas. To je izložba kojoj smo mi naravno dali naš požeški predznak s našom građom. Riječ je o izložbi koja se zove Osijek i šira okolica u Osmankom periodu odnsno Požeški sandžakat. Moramo napomenuti da je Požega u to vrijeme Turskog osvajanja zauzimala najveći prostor i bila središte, to je gotovo bila cijela Slavonija, Baranja i Srijem. Požega kao središte upravo je tome posvećena izložba , biti će dosita zanimljivih predmeta koji su sakupljeni iz brojnih Muzeja naše Istočne Hrvatske . Autor izložbe je kolega Radić, ovoga našeg požeškog djela Ljiljana Marić. Da će biti doista mnoštvo zanimljivih izložaka zbog kojih se isplati doći govori da je riječ o brojnom oružju ratnika , opremi Turskih konjanika,m o brojnim nalazima novaca iz tog perioda. Razni predmeti iz svakodnevnog života, predivne keramike koja se tada koristila naravno uz brojni multimedijalni i interaktivni materijal doista je izložbe impozantna . Doista autentičnih predmeta iz toga vremena ima puna stoga vas pozivamo da nikako ne propustite priliku da za samo pet kuna pogledati ovako lijepu izložbu .
I nakon ovih najava i pozivnice da svakako posjetite Muzej i u nadolazećem mjesecu mi se polako pozdravljamo od vas. I danas smo ponešto naučili, stariji se možda i prisjetili svojeg djetinjstva i mladih dana. Naravno i u idućem mjesecu vam sa zadovoljstvom donosimo nove priče naših starih stoga ostaje pozivnica da se družimo i u ožujku.