Arhiva

Član Posegane obišao cijelu Ameriku: Tko jednom proba, mora se vratiti

09-11-2016 • 00:00
Rva

I dok mnogi sreću van Hrvatske traže u zemljama poput Njemačke, Irske ili skandinavskih zemalja, ova priča je nešto drukčija. Razgovarali smo s Ivanom Ralašićem, koji je na nekoliko mjeseci odlučio saznati kako je to živjeti i raditi u Sjevernoj Americi

Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo

I dok mnogi sreću van Hrvatske traže u zemljama poput Njemačke, Irske ili skandinavskih zemalja, ova priča je nešto drukčija. Razgovarali smo s Ivanom Ralašićem, koji je na nekoliko mjeseci odlučio saznati kako je to živjeti i raditi u Sjevernoj Americi

I dok mnogi sreću van Hrvatske traže u zemljama poput Njemačke, Irske ili skandinavskih zemalja, ova priča je nešto drukčija. Razgovarali smo s čovjekom koji je na nekoliko mjeseci odlučio saznati kako je to živjeti i raditi u Sjevernoj Americi, je li američki san još uvijek dostižan i je li tambura jača od banja. Evo što nam je rekao uvijek dobro raspoloženi član svima poznatog sastava Posegana, Ivan Ralašić, koji se vratio iz Amerike i trenutno se nalazi u Zagrebu.

Prošle jeseni odlučio si se preko organizacije vezane za studente otići u SAD raditi i vidjeti kakav je zaista život tamo. Od kud ideja, hrabrost, kako je ta priča tekla otpočetka?

– Nekoliko prijatelja bilo je u Americi prošle jeseni. Vidio sam njihove fotografije na društvenim mrežama, oduševio se time i rekao sam sebi: zašto ne probati, da i ja vidim što je ta Amerika koju sam vidio samo na televiziji. Bio sam tri mjeseca. Dva mjeseca radio sam u Mount Rushmoru, malom gradiću kod „predsjedničkih glava“, koje svi znaju vjerojatno. Radio sam kao recepcionar u hotelu, a drugi posao bio mi je konobar u restoranu. Radi se od jutra do mraka, ali zna zašto se radi. Nakon toga sam kroz mjesec dana proputovao cijelu Ameriku.

Amerika se predstavlja kao multikulturalna zemlja gdje je lako upoznati svakoga, stvoriti nove prilike i prijateljstva. Je li doista tako?

– Da, za razliku od nas. Mi kad vidimo druge nacionalnosti i vjere, malo smo zatvoreni. Amerika je potpuno otvorena prema svima, bili smo prihvaćeni od svih. U Rushmoru smo radili s Indijancima, „nativnim“ američkim stanovništvom i to nam je bilo vrlo zanimljivo.

Nakon dva  mjeseca rada, odlučio si proputovati  Ameriku. Gdje si bio, što si vidio, što ti je ostalo u pamćenju?

– Zbog tih mjesec dana putovanja se i išlo u Ameriku. Proputovali smo sve što vrijedi vidjeti. Krenuli smo iz Južne Dakote, gdje smo u tih dva mjeseca rada prošli sve što smo mogli vidjeti. Onda smo krenuli u Salt Lake City i do Las Vegasa. Vegas je čudo, grad grijeha, o čemu bolje nećemo pričati. Nakon toga smo obišli prirodne ljepote poput Grand Canyona i Horseshoe Benda. Vratili smo se u Vegas i pokušali povratiti pare koje smo ostavili prvi puta, nakon čega smo obišli zapadnu obalu – San Francisco i Los Angeles. Bili smo i u New Orleansu koji preporučujem svakom glazbeniku, pogotovo jazzeru. Potom smo obišli Floridu pa Washington D.C., gdje je upravo u to vrijeme Obama imao svoj posljednji govor za predsjedničkog mandata. I na kraju, došli smo do našeg zadnjeg odredišta u Americi – u New York.

Što treba imati jedan mladi čovjek kako bi se odlučio za ovakvu avanturu?

– Ništa posebno, potrebna je dobra volja. U početku iziskuje neka financijska sredstva i dosta vremena za organizaciju, no sve se to vrati kroz par mjeseci rada, a potrošeno vrijeme se vrati nekim drugim zadovoljstvom, nakon što prođeš i nešto vidiš.

Planiraš li se vraćati u SAD?

– Svakako. Tko jednom proba, mora se vratiti. Oduševio me New York, ta atmosfera. Osjetiš da imaš priliku nešto postići, tamo se može živjeti puno bolje nego ovdje. Ne kažem da bih ja ostao tamo živjeti i raditi, ali svakako turistički još koji put.

Da li se preko bare zaista doručkuje kao u filmovima: jaja, slanina i cijeđena naranča ili se jede što god se stigne?

– Prije pizza stara tri dana, McDonalds i takve stvari. Najviše nam je nedostajala domaća kuhinja, to smo tek pred kraj u New Yorku shvatili. Ugostio nas je Pakračanin koji je tamo od sedamdesetih godina, pa nam je skuhao pravi slavonski ručak i počastio rakijom, što nam je nakon tri mjeseca boravka jako fino leglo.

Sad si natrag u Posegani, kakvo je stanje s bendom, što možemo očekivati uskoro?

– Radi se punom parom, završavamo album. Ima još 2-3 stvari za snimiti, bit će gotov do Valentinova. Ove smo godine imali koncert za Valentinovo, očekujte da to u Požegi postane tradicija.