Arhiva

Muzej u loncu u Vukovaru

30-11-2015 • 00:00
Rva

24.11.2015.

00:00
Content photo
00:00
Content photo
00:00

24.11.2015.

Evo nas u još jednoj emisiji Muzeja u loncu u kojoj s našom ekipom iz Gradskog muzeja Požega krstarimo istočnom Hrvatskom u potrazi za baštinom, tradicijom, običajima i navikama, a kako li drugačije nego putem hrane. Ovaj smo studeni, a kako li drugačije nego u Vukovaru. Poželjeli smo i mi s cijelom Hrvatskom odati počast ovome gradu. Domaćin nam je Gradski muzej Vukovar i obitelj Vrančić, točnije Evica Vrančić. Što smo tamo naučili, a što kušali, i kamo su nas mirisi dobre hrane sve odveli, saznat ćete ako ostanete s nama u pretposljednjoj emisiji Muzeja u loncu ove godine.

MAJA: Istočna Hrvatska ima 17 muzeja, od toga se čak pet nalazi u Vukovarsko srijemskoj županiji. Uz Muzej prethistorijski Vučedolske kulture, sam Grad Vukovar se mora pohvaliti s novim predivnim postavom Gradskog muzeja, koji je u ratu s mukom sačuvanom građom popunio iz pepela dignuti dvorac Eltz. U doista fascinantnom postavu, možete sagledati kroz desetke tisuća godina postojanja sve bogatstvo stvaranja na tom području, ali u posljednjoj od brojnih soba i što je sve ljudska ruka u nekoliko mjeseci u mogućnosti uništiti, bolje rečeno sravniti sa zemljom. Svi znamo što je sve Vukovar proživio u Domovinskom ratu sa svojim stanovnicima i poslije sagledavanja cijele te strahote, iz vukovarskog muzeja odlazite s dvojnim osjećajem oduševljenja tom velebnom sjajnom prošlošću i sablažnjivosti nad činjenicom da sva ta materijalna i duhovna baština može u svakom trenutku biti zbrisana s lica zemlje ako ju dobro ne budemo znali cijeniti i nadasve čuvati. Sličnu sudbinu ‘srušenog do temelja’ imao je i dom gospođe Vrančić koja nas je na preporuku kolegice iz muzeja etnologinje Renate Devetak Roca primila, pripremila čak četiri jela i čak jedno spakovala jedno da ponesemo kući.

O nekadašnjem Vukovaru i životu u njemu proveo nas je naš akademik Pavao Pavličić kroz brojne svoje romane od Šapudla pa sve do Kruha i masti. Kad već pričamo o običajima i hrani, ne možemo ne zapeti za njegovo doista fascinantno zapažanje o hrani u ovoj knjizi objavljenoj 1996. godine. Tako on kaže: „Moj otac uvijek kaže da je on u životu pojeo toliko kruha i masti da bi kriške, kad bi se poslagale jedna na drugu, dosegle do neba, i još bi ostalo za jedan manji stup. Taj manji stup možda je moj: moj je otac jeo kruh i mast svakodnevno do svoje trideset i pete ili trideset i sedme godine, a ja do svoje desete ili dvanaeste. Poslije smo prešli na margarin, na maslac, pa smo onda prestali išta mazati na kruh i samo smo ga grickali uz neka bolja jela (uz sir, uz salamu i razne nareske), a na kraju smo posve prestali jesti kruh, jer on, navodno, deblja, premda smo – i otac i ja, u doba kad smo jeli kruh i mast bili mršavi kao štuke. Tako smo kruh stali izbjegavati, a mast je nestala već prije i prešlo se na ulje, pa nam je danas malko i zazorno kad se prisjetimo koliko smo masti u životu smazali…“

MAJA: Sa zadovoljstvom preporučujemo ovaj roman, bolje rečeno odu brojnim namirnicama i jelima koja je povezao sa svojim iskustvima iz Vukovarskog djetinjstva Pavao Pavličić.
U njegovim ćemo se razmišljanjima na koja nas potiče Pavao Pavličić vjerojatno pronaći i mi. Zapravo je nevjerojatno koliko asocijacija može izazvati obična paprika, krumpir, grah, bundeva, kobasica, mast, faširanci, šufnudle, granadirmarš, pohani kruh, pa čak i obično voće poput jabuke, duda, lubenice, dunje ili oraha.

No, Muzej u loncu je put iz Vukovara i doma gospođe Evice Vrančić odveo do Lovasa, sela blizu Vukovara. U potrazi za srazom ovih utjecaja poveli ste nas u rodno selo gospođe Evice u Lovas. Danas je Lovas ovo središte istoimene općine susjednog Vukovara poznato po selu Opatovac u kojemu je bio smješten izbjeglički centar. Ali jednako tako selo Lovas se može pohvaliti kao mjesto u Hrvatskoj s najvećim postotkom ostvarenih projekata vezanih za uspješno povlačenje sredstva iz Europskih fondova. Tamo nam je domaćin bio KUD Ivan Goran Kovačić, predsjednik Ivica Bogad koji nas je ljubazno uputio, kako ih vi u muzeju zovete, na prave kazivačice.

MAJA: Poseban užitak bio je skoknuti iz Vukovara do Lovasa, i upoznati se s divnim gospođama koje su nam ispričale kako su nekada tradicijski živjeli Šokci ali i Švabe u tom nekakvom suživotu u selu Lovasu. Kazivačice su nam bile Ana Balić rođena Pavošević 1926. godine i Ana Barić rođena Bogad 1930. godine, poprilično za kazivače stara godišta koja su nam garantirala da ćemo dobiti iz prve ruke podatke. Selo je djelilo na domaće starosjedioce Šokce i na doseljene Švabe u jednom od tri emigracijskih ciklusa koji su dolazili posije Turaka i naravno razlikovali su se jako po običajima i do danja današnjeg su sačuvali nekako svoje običaje. Gospođa Ana Barić je porijeklom Švabica a gospođa Ana Balić je prava Šokica i onda to što smo vidjeli nekakve razlike do one globalizacije do 2. svjetskog rata koje su koliko toliko pomirile te razlike, koliko su zapravo ljudi čuvali svoje običaje jer se nisu ženili međusobno nego su vodili računa da se toga što više sačuva. Ono što je karakteristično , da je cijelo ovo područje , kažu kazivačice, koje su pretrpjele i same izbjegličku krizu , jer su sedam dugih godina bile daleko od svog doma Lovasa za vrijeme domovinskog rata jer je cijelo to područje teško stradalo u dva velika navrata koliko se one sjećaju ne samo u domovinskom nego i u drugom svjetskom ratu, tako da to područje nosi doista duboke ožiljke ratova. A što se tiče Švaba koje su na neki način i digle selo , su sa svojim doseljeničkim običajima donijele i tu nekakvu kulturu Srednje Europe tako da je selo imalo , zahvaljujući upravo njima imali su ciglanu koje su držali pravo oni, dva mlina, centralu koja je proizvodila struju prije Osijeka što je važno napomenuti. Na žalost u srazu drugog svjetskog rata, poslije kada su morali oni izbjeći, na njihovo mjesto je došlo novo stanovništvo, novi val migracija iz naših pasivnih krajeva. Međutim duboki trag koji su ostavili Švabe i dan danas se osjeća, prije svega u puno germanizama, no nisu se baš tako lako prihvaćali, kao niti jela , no vrijeme donosi svoje pa se neke stvari ipak pomire. Domaći – Šokci znali su raditi preko 100 jutara zemlje u napole po 20-.tak godina kod jednog gazde obično su to bile bogatije Švabe, a svi su oni generirali iz najbogataških obitelji , plemićkih Eltza , Eskalki itd. Zaposlenici su opet imali svoje sluge odnosno na njihovim imanjima su ti ljudi radili pa su u tom smisli bili napredniji, a naši domaći od tih opet znali iznajmljivati te velike površine zemlje uz nekakvih svojih 12.-tak jutara koje se činilo jako puno, ali svejedno uz onih 100 jutara unajmljenih doista se može reći da su se bavili baš poljoprivredom.

Na napoličarskoj zemlji je bio veliki salaš gdje su držali krave, živad, ždribad, omad, telad..

MAJA: Tako je , tu je zemlju trebalo kontrolirati, pa su uz svoje kuće u selu u Lovasu, imali i kuće na salašu. Obično su to bile čak dvije kuće, jer su sve te obitelji-zadruge imali najmanje po dvije obitelji u zadruzi tako da su , napominju oni imali i dvije kuhinje, dvije sobe, dva špajza kako oni kažu, dakle kompletno opremljenu kuću i u selu ali i na tom salašu gdje su naizmjence provodili gotovo cijelu godinu.

Kaže se „Sveta Kata snijeg za vrata“, što znači da su kolinja naveliko počela. Puno smo puta slušali o slavonskim svinjokoljskim bakanalijama, no hajdemo vidjeti što kaže tradicija o fenomenu slavonske ljubavi prema mesu u vukovarskom kraju.

MAJA: Kažu naši lovašani meso su jeli ne dva, nego tri puta tjedno – utorkom, četvrtkom i nedjeljom naravno da je svatko hranio i svoju živad, svinje, krave itd. Ali imali su uz sav taj posao i dvije mesnice , znači znali su prodavati i meso mesnici , pogotovo govedine u kojoj nisu oskudijevali kao naši seljaci i naravno da se sve to pisalo i vodilo računa. I inače su krali dosta bravaca jer imali su strašno puno zemlje i posebno za nadinčare, a to je uglavnom bila sirotinja koja je između ostalog došla i za hranu vršiti, kositi obavljati sve te velike poljoprivredne poslove, pa su onda kaže baka Ana takvi poslovi se ne rade na žgancima, morali osigurati dobru mesnu hranu tako da se dosta toga klalo. Ono što je znaljivo je da su uzgajali puno gusaka i pataka , konačno tamo je i Dunav i svi ti rukavci blizu. Dva do tri mjeseca se živad morala hraniti da na raste, hranili su ih naravno kukuruzom. Poseban specijalitet su bile patke koje brzo dođu za klanje i one se hrane mekinjama da što prije narastu , ako ništa drugo za paprikaš , kako kaže baka Ana jer patka je stvorena za paprikaš . Guska je bila poseban specijalitet , pravila se mlada guščetina s mladim krumpirima za Duhove , dakle to je bila posebna pečenica , prvo svježe mlado meso i na neki način se obredno pripremalo. Onaj tko je poželio malo masniju pečenicu je pak kljukao starije guske dva puta dnevno s mokrim kukuruzom od Uskrsa do Duhova da naraste dovoljno. Spomenimo i ono silno perje koje se sakupljalo za aštafirunge , znalo se napraviti i po 12 jastuka pa si zamislite da u svaki jastuk ide i po 3 kg perja koliko to gusaka mora platiti glavom . Jedna žena za svoju obitelj pravila bi i po 4 jorgana , kako oni to zovu dunja , a u svaku od njih išlo je i po 9 kg perja, pa možemo samo zamisliti o kojim se količinama radi.

Pretpostavljam da je i kod njih svinjokolja započinjala ranim jutrom uz naravno prvo uz rakijicu?

MAJA: Je naravno uz rakijicu, i zato se domaćice silno žurile da se što prije izvade iznutrice, drob, zajedno za džigericama koje se požure kako one kažu bariti na šnite isiku, pa posole, popapre kad se preprže i to se jelo bez kruha s bijelim lukom. Što prije se pripremalo da bi mesari, odnosno šlahteri kako ih oni zovu što prije prestali piti rakiju, nešto pojeli kako ne bi upropastili ostatak klanja. Dakle moralo se požuriti nahraniti ih , a onda negdje oko 10 sati dolazi prvo meso za kiseli paprikaš i tako je zapravo prošao ručak. Nakon njega čekala se ona čuvena svinjokoljska večera ali se ipak to vrijeme prikratilo uz krafne i čvarnjače. Naravno večera je uz kuhano meso ren , jer kaže baka Ana prije nije bilo sosa, pečeno meso od krmenadla, pečena kobasica . Ono što nas je iznenadilo je bila, za razliku od Švaba svinjska juha s krvavim valjušcima, to je bio poseban specijalitet.

MAJA: Kod Švaba je to malo drugačije izgledalo s obzirom na to da su oni bili štedljiviji. Kod njih je vladao običaj, kad bi se u njihovom djelu sela klalo cijeli bi komšiluk došao s kanticama kod onog kod koga je svinjokolja i uzimaju si onu tekućinu od obarina, od kuhanja mesa i krvavica koju su zvali Worštsupe , to su nosili kući i to se jelo ili te večeri za večeru ili taj tjedan. U to se drobio kruh a ona mast koje se gore skrutnula se mazala na kruh. Dakle za razliku od Šokaca koji su to bacali , Švabe su to dijelili po cijelom susjedstvu. Zanimljiva je još jedna razlika, sarmu su Šokci obavezno pravili na svojim kolinjima a Švabe su pravili sarmu vrlo, vrlo rijetko, dakle utvrdili smo da je ona definitivno šokačko jelo.

Spominjali smo već da su kirbaji kod Slavonaca pa tako i kod njih, bili po količini gostiju koji su dolazili kao pravi mali svatovi.

MAJA: Tako je , pa je trebalo tu golemu čeljad i nahraniti. Znalo je doći ili uvečer ili to dopodne po 7-8 kola gostiju. Trebalo se očistiti avliju, ispregnut konje, zavezati za kola. Znali su ostajati ili na konaku uoči ili na konaku poslije kirbaja. Dolazilo se nakon što bi kod kuće nahranili marvu na fruštuk kako bi se stiglo na ranu misu. Obično ako bi se došlo navečer pa bi prespavali kako bi se mogli urediti za tu jutarnju misu , dočekala bi ih večera koja je bila juha od kokoši, kuvano meso sos i ren i kiflice s pekmezom, dakle to je bila uvertira za kirbajski blagdan koji je kod njih bio na Miholje. S obzirom na to da je bilo puno domaćih i kod njih se pravila kaurma , odnosno škembeče ili drobac što smo i prošli puta spominjali ali i poseban kirbajski paprikaš – vrlo je sličan slijed jela sa svatovima . On se pravio za fruštuk prije negoli svi gosti dođu : priprema se tako da se pripreme glava, papci i iznutrice , glavi se odvoji donja laloka od gronika ili kimpakla, kosti se izrežu na sitne komadiće (2-3 cm) kao i gronik na kockice . Gornja čeljust, uho se ostavi uvijek da bi se imalo za što držati – po dužini na 5 cm, uši se narežu na kockice kao i obrazine. Na 5 -6 lukova nareže se na ploške i dinsta na masti toliko da se prsti moraju biti lijepiti, podlijeva se nravano vodom da ne zagori. Kad se se luk počne hvatati za dno – karamelizira se , doda se meso i dinsta s podlijevanjem, doda se 10-15 zrna papra, 2 lovorova lista, 4 – 5 zgnječenih češnjeva češnjaka , ljuta paprika aleve – kad već usahne zalije se vodom uvijek hladnom, dosoli i na kraju se doda slatka mljevena paprika . Uglavnom mora biti jako gusto i jako masno i jede s friškim kruhom. To je kako kažu naši domaćini pravi specijalitet .

Kao što se u Zelčinu Muzej u loncu oduševio staroverskom tortom na 6 katova, u Lovasu je pronašao starovinsku Šokačku pitu.

MAJA: To je nešto što nas je beskrajno razveselilo. Gospođa Ana Balić nam je ispričala kako se pravi. Zamisi se s vodom brašno u listavo tijesto – malo mekanije, ali da se ne rasteže i razvije se što god se može tanje, rastopi se mast, ona se maže s tom mašćom perom od guske. Priklopi se, mora stajati 15 – 20 minuta da otpočine – i tako se ponovi-preklopi 3 puta . Filuje se donja kora , gore mak, orasi, ili s krisom i pekmezom i onda se stavlja ista takva gornja kora. Nakon toga se kako kaže naša kazivačica riže se usjajitim nožom – na žari nožekanja (veliki nož) da se ne ispeče ruka. Nož se potpuno nažari, onda se reže ukoso , uzduž tako sirovo , kad se prestane pušiti ponovno se nož mora staviti na žar. Na kraju se poprijeko reže kao rombovi. Kad je bila veća družina pravile su se i dvije. Bio je to dosta naporan posao jer je dugo trajala priprema no pripremala se za tako velike blagdane kada se htjelo počastiti ali ponekad čak i nedjeljama jer je bila vrhunska poslastica i to oni doživljavaju i zovu Starovinska škačka pita.

No Ana nam spominje još jedan zanimljiv kolač za koji ona kaže da joj je slađi i od sladoleda a to je kolač kako ga oni zovu Zalivano u slatko, ta jela često imaju opisan naziv u svom imenu . To je kolač koji se pravi bez kvasca, kora se razvlači rukama po cijelom stolu, nafiluje se sa pržitim krisom kakao oni kažu koji se isprži malo bolje, onda se izriže kad dane. Skuha se mlika koji ese posladi se , mora bit baš vrilo mliko i onda se tako narezano popuri s tim vrilim mlikom.

Kad smo već kod slatkog, hajdemo još malo o utjecajima Švaba. Oni su davnih dana u naše krajeve donijeli sofisticiraniju upotrebu krumpira u nizu jela, koja nam za ovih nadolazećih zimskih dana mogu poslužiti kao inspiracija.

MAJA: Da to je dugi proces koji je trajao da bi naši prihvatili ta jela a danas ih doživljavamo kao svoja. To su ti taški, rizanci , gomboce, čikovi, ili flute s krumpirovim tijestom. Neka od tih jela bila su velika muka mala kuka , znači puno je trebalo truda za jednu družinu, pa se nisu isplatila što je bio i razlog zašto nisu bila prihvaćena u velikim šokačkim družinama, jer bio je to dugotrajan posao pripreme , kuhanja zato se i pravilo za posebne blagdane ili posebne dane u tjednu kada se nije jelo meso zato su bili tako posebni. Imamo i niz drugih jela kao recimo na kastroli krumpira , posna debela uvijača, kad smo već kod krumpira tu su i zalivani krumpira.

I evo nas na kraju još jedne emisije Muzej u loncu, pretposljednje u ovoj godini, i prije nego što nas ne odjavimo, ne možemo se rastati a da ne zapitamo gdje je trenutno izložba Muzej u loncu i što ima novoga u Gradskom muzeju Požega.

MAJA: Kad smo kod naše izložbe evo upravo smo je otvorili u Muzeju grada Iloka i tamo ćemo biti do kraja godine. Otvorena je u našem požeškom muzeju i izložba Kao Hlapić i Gita o siročadi u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća, riječ je o gostujućoj izložbi Hrvatskog školskog muzeja . Ono čemu se posebno veselimo je Publikacija Požegom kroz stare razglednice koja će biti predstavljena 17. prosinca. Uskoro ćemo Požežanima predstaviti i novi muzejski kalendar za 2016. godinu pod nazivom ” Ljubavni jadi starih Požežana ” to će doista biti jedan specijalitet za kraj.