Kultura

Povijest proslave Dana grada Požege i tko je zapravo bio fra Luka Ibrišimović

12-03-2023 • 13:27
Rva
Povijest proslave Dana grada Požege, tko je zapravo bio fra Luka Ibrišimović te mnogo zanimljivih povijesnih detalja otkrile su Maja Žebčević Matić i Liljana Marić.

Povodom obilježavanja Dana grada Požege i Grgureva, u ovotjednoj emisiji Školsko zvono vratili smo se malo dalje u povijest, odnosno u Požegu u vrijeme Osmanskog razdoblja. Kako je tada izgledao naš grad prije njegovog oslobođenja rekle su Liljana Marić, prof.phil.,hist., kustos. i Maja Žebčević Matić, dipl.etn. muzejska savjetnica.

“U vrijeme svoga najvećeg uspona Osmansko carstvo zavladalo je i Slavonijom. Požega je pod osmansku vlast pala u siječnju 1537. godine, a već iduće godine Požega postaje sjedište Sandžaka. Kroz cijelo vrijeme osmanske vladavine Slavonijom, koja je trajala od 150 do 160 godina, Požega je bila njezin glavni grad. Nikada prije, ni poslije, grad na Orljavi nije bio administrativno središte tako velikog prostora kao u to vrijeme.” – rekla je Liljana.

Posljedice dugotrajne vladavine Osmanlija za Slavoniju, a onda i za sam grad Požegu, bile su presudne za njihovu daljnju povijest.

“Požega, koja je u predosmanlijske vremenu bila mala varoš (podgrađe tvrđavi), u osmanlijsko vrijeme postaje veća kasaba ( grad ). Nakon njezinog osvajanja smanjuje se broj stanovnika, a ubrzo nakon toga on opet počinje rasti. Prema dostupnom popisu kuća pretpostavlja se da je Požega 1540. godine imala oko 400 stanovnika. Samo 20 godina kasnije taj se broj udeseterostručio.” – otkriva Liljana.

Osim što su nastupile velike promjene u demografskom razvoju, došlo je i do promjena etničke, vjerske i socijalne strukture stanovništva.

“Prema podacima dr. sci Nenada Moačanina, krajem 16. stoljeća omjer muslimana i kršćana  u gradu je bio 58,4:41,6 u korist muslimana. Iako je Požega i prije osmanlijskog doba imala dobro razvijeno gradsko gospodarstvo, prije svega obrt i trgovinu, a koje nakratko stagnira nakon osvajanja, tijekom 16. i 17. stoljeća dolazi do ubrzanog rasta pojedinih starih obrta, ali još više novih (pekar, ribar, kuhar, zlatar, travar…), te trgovine i poljoprivrede. Grad u ovom razdoblju kao i većina srednjovjekovnih gradova, još uvijek ima agrarni karakter, što znači da se stanovništvo pored obrtničkog zanimanja ili trgovine bavilo i poljoprivredom.”

Gradski trg  na kojem se uvelike trgovalo, ponajviše obrtničkim proizvodima i dalje se razvija.

“Na njemu se između ostalog naplaćuje i taksa za kupoprodaju robova. Na trgu, ali i u okolici trga postojali su brojni dućani. U popisu iz 1545. spominje se da je beglerbeg Budima Mehmed-paša Jahjapašić dao izgraditi 60 dućana pored kojih je već postojalo 15 ruševnih. Njihov se broj do 1579. znatno povećao. Samo prema broju dućana već se može zaključiti kako je Požega u to vrijeme bila jako razvijena.” – dodaje Liljana.

Promijenjen je i izgled grada, dobio je orijentalno obilježje.

“Osim džamija kojih je sredinom 17. stoljeća bilo četrnaest, tu su bile i brojne mesdžide (manje islamske bogomolje), zatim karavan-saraj (svratište), hamam (javno kupatilo), škole, česme, vodovod… U gradu su formirane mahale (gradske četvrti) oko džamija ili mesdžida u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo, dok je kršćansko živjelo u posebnoj mahali. Oni su sebi 1573. izgradili drvenu crkvicu koja je bila posvećena Duhu Svetom s obzirom na to da je istoimena crkva na trgu pretvorena u carsku džamiju.”

“Stanovništvo Požeškog sandžaka bilo je opterećeno osobnim i zemljišnim porezima prema već uobičajenom osmanskom poreznom sustavu s određenim specifičnostima u odnosu na ostale krajeve. Tako su umjesto harača (porez po glavi stanovnika) plaćali filuriju (porez po kući), koja je čak bila povoljnija nego u vrijeme ugarske vlasti. Najteže davanje za „raju“ (kršćansko stanovništvo) svakako je bio danak u krvi – devširme, odnosno prisilno oduzimanje muške djece kršćanima kako bi se educirali za janjičare. Slabljenje Osmanskoga Carstva te sve veća samovolja spahija, uvjetovali su i sve veća opterećenja i sve teži položaj „raje“.” – otkriva Liljana.

Velika prekretnica u razmjeru snaga dogodila se 1683. kada Osmanlije neuspješno opsjedaju Beč.

“Ovim njihovim porazom započinje postepeno oslobađanje hrvatskih i mađarskih zemalja od osmanske vlasti. U tom se periodu ističe nekoliko narodnih junaka u Slavoniji, a među njima osobito mjesto ima fra Luka Ibrišimović.”

Tko je bio zapravo fra Luka Ibrišimović?

“Rođen je oko 1626. godine u Požegi, s obzirom na to da ga je odgajao rođak fra Marin Ibrišimović, beogradski biskup, Luka je svoje prezime Skoko promijenio u Ibrišimović.  Početnu je izobrazbu stekao u samostanu u Velikoj, a filozofsko i teološko školovanje nastavio u  Ugarskoj i Italiji. Po povratku sa studija bio je učitelj franjevačkih pripravnika i propovjednik u Velikoj, zatim župnik u Ratkovici i  Budimu. Vrativši se u Slavoniju, bio je župnik u Požegi, gvardijan u Velikoj  i najbliži suradnik P. Nikolića, vikara zagrebačkoga biskupa za Slavoniju. Od 1675. do kraja života sâm je obavljao tu službu, na koju ga je postavio biskup M. Borković. Možemo reći glavna crkvena osoba za Slavoniju.” – rekla je Liljana.

Za oslobodilačkoga Bečkoga rata uglavnom je boravio u Požegi i sudjelovao u organiziranju oslobađanja Slavonije.

“On je 1688. godine osobno išao u Beč kod habsburškog cara Leopolda I. kojeg je molio za pomoć da pošalje vojsku i oslobodi Slavoniju. Ibrišimović je samostalno okupio domaći narod kako bi u oslobođenju pripomogli carskoj vojsci. 12. ožujka 1688. poveo je narod u borbu protiv Osmanlija te je narodna zajedno s carskom vojskom oslobodila Požegu. Iako je tada Požega  oslobođena, tijekom 1688. godine Osmanlije stalno provaljuju na požeško područje, 1690. ponovno zauzimaju grad, a konačno je Požega oslobođena 1691. Za svoju je hrabrost Luka od samog cara Leopolda prozvan Sokolom.” – otkriva Liljana.

Gradske su mu vlasti u Požegi 1893. ispred crkve sv. Terezije postavile spomenik.

“Ibrišimovića se drži najzaslužnijim Hrvatom u Slavoniji u XVII. stoljeću. On nije bio samo crkvena osoba, nego daleko više od toga, političar, narodni preporoditelj, rekla bih izvrstan diplomata što se vidi i iz njegovog dopisivanja sa zagrebačkim biskupima 1672–97. Pisma sadržavaju vrijedne izvještaje o stanju katolika pod turskom vlašću, govore o zbivanjima prije i za Bečkoga rata te posebno razotkriva njegovo nastojanje oko crkvenoga povezivanja Zagreba i Slavonije, što je postalo jamstvom njezine političke i kulturne integracije s Banskom Hrvatskom. Često je pisao bečkim vlastima zahtijevajući da ulažu u ratom razrušenu Slavoniju. Njegovom su zaslugom obnovljene brojne škole te je oživljen kulturni i vjerski život. Fra Luka Ibrišimović umro je 1698. u svojoj Požegi.” – dodaje Liljana Marić.

Što je zapravo Grgurevo po kojemu nosi ime i Dan grada Požege rekla je Maja Žebčević Matić, dipl.etn. muzejska savjetnica.

“Grgurevo ili „Tjeranje Turaka“ je vinogradarski običaj koji se proslavlja u vinogradima na brdima iznad grada samo i jedino na 12. ožujka kada se uz silan osjećaj ponosa i pripadnosti zajednici i njenoj povijesti uz pucanje iz malih topova, obiljem dobre hrane i finog požeškog vina svake godine ispočetka asocira slavna bitka kojom je po legendi oslobođen grad.”

Kao takav fenomen zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske 2007. godine.

“Običaj se naslanja na povijesni događaj koji je u memoriji sredine toliko bio važan da je usmenom predajom ostao zabilježen u narodnoj pjesmi, nekada jedinim mehanizmom trajnog pamćenja U želji da se za zajednicu taj toliko važan događaj oslobađanja Požege od Osmanlija nikada ne zaboravi, da pređe u trajni spomen, Požežani su ga ne samo opjevali, nego su mu i svake godine na taj dan iskazivali počast, odlazeći sa svojim obiteljima i prijateljima u svoje vinograde (važno je napomenuti da je u to vrijeme na obroncima gdje se dogodila ta bitka većina građana imala svoje vinograde), i pjesmom, vinom, dobrom zakuskom, pucanjem iz mužara „tjerali Turke“.” – otkriva Maja.

Grgurevo kao običaj se nije uvijek slavilo na isti način, otkriva Maja.

“U tih 300-tinjak godina koliko pretpostavljamo da običaj „Tjeranja Turaka“ traje, običaj se mijenjao, odnosno s obzirom na političke i društvene okolnosti u njegovu proslavu se uključivala zajednica, ili je bio prepušten samo građanima vinogradarima. Tako da imamo period od 30-tak godina iza Drugog svjetskog rata kada se proslava sasvim povukla u intimna ozračja vinograda i to bez pucanja, pa se činilo da se izgubio, ali i situaciju 90 tih godina kada se proslava u vinogradima omasovila i prelila na ulice grada tijekom nekoliko dana u nizu aktivnosti, pa sve do 2000. godine kada je Grgurevo postalo i Dan grada, otkrivajući turističke potencijale ovog jedinstvenog običaja.  Dužni smo čuvati običaj Grgureva u što izvornijem obliku, naravno ne ustežući se njegovog kapitaliziranja pravilnim i promišljenim upravljanjem ovim jedinstvenim dobrom.” – rekla je Maja Žebčević Matić.

Cijelu emisiju poslušajte na našem Mixcloud-u.