Sreća prati hrabre i budalaste, ali ne zauvijek

Broj nezaposlenih u Požeško-slavonskoj županiji pao za dvije trećine. Kako i zašto?

Na referendumu o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji u siječnju 2012. godine dvije trećine hrvatskih birača koji su iskoristili pravo glasa podržalo je ulazak, a Požeško-slavonsku županiju je u krilu Europske unije željelo preko 70% naših sugrađana.

Među glavnim prednostima ulaska u EU isticalo se otvaranje tržišta rada. Ne samo bolje plaćenog rada, nego života u uređenim državama s manje korupcije i tragikomičnih sudskih procesa. Referendum je prošao uvjerljivo, lijepa naša Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala tada 28. članica velike europske obitelji.

Svaka obitelj ima svoje odlikaše i one nestašne poput nas. Nova obitelj nas je usvojila uz rekordnu nezaposlenost, neoporavljene od recesije i u općem društvenom glibu. Na području Požeško-slavonske županije tada je prema procjenama živjelo oko 75.000 stanovnika, a nezaposleno je bilo više od 30% radno sposobnog stanovništva ili oko 7.500 – 8.000 osoba.

Što se od tada promijenilo? Posljednji podaci govore da je krajem rujna ove godine u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Područnog ureda Požega registrirano 2.450 nezaposlenih osoba ili 11,3%. Od početka 2014. godine broj nezaposlenih na području Požeško-slavonske županije iz ovog ili onog razloga smanjen je za preko 5.000 ili dvije trećine. Sreća prati hrabre, ali i budalaste, pa smo i mi imali sreće da se cijela Europska unija upravo u to vrijeme počela oporavljati od recesije i povukla nas u pozitivan val.

Točno je da su Irska, Njemačka, Austrija i druge obećane zemlje postale odrednica mladih obitelji, koje su tamo spremne raditi poslove koje u svom selu ne bi nikada. Dobar dio ih je uspio, a oni koji su do jučer bili teret za društvo postali su korist jer u Hrvatsku unose milijarde kuna zarađenih na Zapadu.

Da nije sve u odlasku nego da se gospodarstvo zaista oporavlja govori podatak da je od 2014. godine ukupan broj zaposlenih na području Požeško-slavonske županije povećan za oko 2.500 ljudi, dok je u isto vrijeme broj stanovnika prema procjenama pao ispod 70.000. Prije nekoliko godina zaposlenih na području županije bilo je manje od 17.000 na nešto više od 75.000 stanovnika, dok je danas zaposleno 19.297 na manje od 70.000 stanovnika.

Stopa registrirane nezaposlenosti je u županiji u rujnu ove godine iznosila 11,3%, a 2014. godine preko 30%. Dovelo nas je to do još jednog fenomena. Smanjenjem broja dostupnih radnika rijetko se više čuje „ako nećeš ti, ima tko hoće“, pa su i poslodavci prisiljeni podizati plaće u traženim zanimanjima, kako bi zadržali radnike od odlaska u inozemstvo ili prelaska u druge tvrtke.

Nije tajna da kronično nedostaje bilo kakvih vozača kamiona, građevinskih radnika, konobara i brojnih drugih KV i SSS zanimanja. Oni kvalitetni su s primanjima zasluženo prešišali visokoobrazovane u uljuljanom javnom sektoru. Poslodavci kažu da bi radnici imali i veća primanja, kad bi država smanjila svoj udio u bruto plaći i namete prema tvrtkama. O tome smo nedavno pisali u primjeru tvrtke Color transport d.o.o. koja razmišlja o poslovanju preko inozemne podružnice.

Pozitivni pomaci u zaposlenosti nose i svoje rizike jer se odvijaju izuzetno brzo i stvaraju određeni disbalans na tržištu rada. Nepotrebni visokoobrazovani ekonomi i pravnici nerijetko rade kao konobari ili vozači kamiona, a u isto vrijeme roditelji još uvijek mlade radije guraju na bilokakve fakultete umjesto u obrtnička zanimanja.

Bez obzira na pozitivne pomake, teret i dugovi prošlosti još uvijek su na leđima onih koji ostaju, reforme su najsporije tamo gdje su najpotrebnije. Primjerice, i vrapcima na grani je jasno da za hrvatsku brodogradnju u ovom obliku i obimu nema spasa i socijalni mir se ne može dovijeka kupovati novcem poreznih obveznika. Preko 30 milijardi kuna spaljeno je do danas kroz poticaje u brodogradnji, a vrući krumpir i dalje je ostao. Dodajmo tome glomazan i neučinkovit javni sektor, izmišljena radna mjesta i lažne mirovine, korupciju koja svake godine jede milijarde i brojne druge pukotine u državnom sustavu.

Za reforme ima prostora i one su nužne. Samo da ne dođu prekasno.