Portugal – iskustvo koje bi rado ponovili

Učenici i profesori Ekonomske škole u Požegi vratili su se s pete mobilnosti iz Portugala u sklopu međunarodnog projekta Book Pals.

Učenici i profesori Ekonomske škole u Požegi vratili su se s pete mobilnosti iz Portugala u sklopu međunarodnog projekta Book Pals. Riječ je Erasmus+ projektu suradnje za inovacije i razmjenu dobre prakse u školama diljem Europe. Osnovne su teme ovog projekta poticanje čitalačkih aktivnosti učenika, ovladavanje pismenostima 21. stoljeća (učenici i nastavnici) i usvajanje novih nastavnih metoda (nastavnici). Partneri su srednje škole iz Cipra, Mađarske, Poljsku, Portugala, Turske, a ciljana su skupina učenici 16-19 godina i nastavnici općeobrazovnih predmeta. Projekt traje dvije školske godine, tijekom kojih planiraju odraditi niz zajedničkih aktivnosti usmjerenih ostvarivanju zadanih ciljeva, kao i posjetiti sve škole uključene u projekt. Ugostili smo koordinatoricu projekta Lidiu Gerstman profesoricu hrvatskog jezika i književnosti na Ekonomskoj školi Požega i učenike Alena Stojanovića, Valentinu Grbeš i Marinu Štetić u našem programu i doznali kako im je bilo u Portugalu.

Lidia Gerstman: Drago mi je što možemo još jednom podijeliti iskustva s jedne od naših mobilnosti. Projekt BookPals je projekt koji traje drugu godinu, ovo je bila peta mobilnost, ostala nam je samo još jedna. Riječ je o projektu Erasmus + programa koji se usredotočio na unapređivanje vještina IT tehnologije kod nastavnika i kod učenika srednjih škola. Osim naše škole koje je glavni koordinator projekta uključene su i škole iz Turske, Mađarske, Poljske, Portugala i Cipra.

Sada ste bili su Portugalu ?

Lidia Gerstman: Početkom ožujka bili smo tjedan dana u Valença do Minho jednom malom gradiću na sjeveru Portugala na samoj granici sa Španjolskom. Sama mobilnost trajala je pet dana, većinu vremena provodili smo u školi domaćinu gdje su nam pripremljene razne radionice za učenike i posebno za profesore, te nešto zajedničkih radionica. Imaju jednu prekrasnu veliku knjižnicu, škola je poprilično različita od naše. U knjižnici smo provodili dosta vremena. Domaćini su nam pripremili radionice o tome kako da unaprijedimo svoju nastavu, predavanja, književnosti i predavanja stranih jezika. Isto tako pokazali su nam kako jedna utemeljena škola odnosno obrazovni sustav rade na tome da se knjižnice unaprijede, otvore mladim ljudima, da knjige više nisu nešto što nužno mora biti na policama, nego da zaista trebamo obogatiti svoju informacijsku pismenost, raditi na sebi i kroz rad na sebi zapravo unaprjeđivati obrazovni sustav za naše učenike.

Učenici su prvi put bili u Portugalu, pretpostavljam i većina profesora, kakav je prvi dojam? Kakvi su Portugalci, njihova kultura, način života?

Lidia Gerstman: Da, svi smo prvi put bili u Portugalu i moram priznati da su se svi učenici nastavnici dosta trudili da odu baš na tu mobilnost, jer je nama to relativno egzotična zemlja. Nažalost, došli smo u terminu kada je dosta padala kiša, tako da smo bili malo uskraćeni za one prekrasne krajolike koje inače vidimo na fotografijama gdje je uvijek sunčano i oblačići i tako. Međutim, iznenadili su nas čak više ljudi, koliko su drukčiji od nas, nego sama zemlja. Što se zemlje tiče možemo čak pronaći dosta poveznica s Hrvatskom. Kada smo došli u Porto, podsjećao nas je na Rijeku, mali gradić sa starom prekrasnom utvrdom na granici na Španjolskoj, što je stoljećima je čuvalo zapravo Portugal. Valença do Minho je onako tipičan turistički gradić, velike zgrade, isto se bore s imigracijama i krizom i stvari se mijenjaju na Europskom planu puno brže nego što se mijenjala u prošlim stoljećima, ali kažem najveće su zapravo iznenađenje ti ljudi koji su dosta drukčiji od nas mirniji su, učenici nemaju nikakvih problema s javnim nastupom, odlično govore engleski, manje su opterećeni kako će izgledati, više idu na to što će reći, kako će reći, zaista jedno lijepo iskustvo i širenje vidika.

Kakav je obrazovni sustav, opremljenost škola ?

Lidia Gerstman: Škola izgleda puno gore od naše, ogromna je, jedna veliki prostori gdje se može raditi s učenicima, međutim oni uopće nemaju sustav grijanja u školama. Primjerice vani je bilo 12 stupnjeva, unutra još hladnije, tako da nas je dosta iznenadila hladnoća. Mi smo se smrzli. Što se tiče obrazovnog sustava ne znam koliko ga možemo ocijeniti u tih pet dana koliko smo bili tamo, je li napredniji ili nije. Činjenica je da su djeca nekako drukčija od naše. Naravno da mi na mobilnosti svi vodimo ono najbolje što u našim školama postoji, tako da ni ne možemo steći objektivnu sliku. Recimo u tom tjednu je nekoliko učenika moralo ići pisati test i bilo im je apsolutno neprihvatljivo da propuste taj test, jer oni ne žele pisati sljedeći tjedan nekakav drugi, oni žele pisati baš taj test sa svojim vršnjacima, pravodobno se rješavati svojih obveza. Imali smo iskustvo da radionice vode sami učenici i to učenici koji se ispričavaju zbog svog javnog nastupa ili engleskog jer su oni zapravo Sean’s people, a mi smo se zapravo iznenadili koliko zapravo su Sean’s people dobri u javnom govoru i u engleskom jeziku i u poeziji što je bila tema te radionice.

Gdje su bili učenici smješteni?

Lidia Gerstman: U obiteljima kao što su gotovo uvijek na mobilnostima.

Vjerujem da su se dobro snašli, uklopili, sprijateljili?

Lidia Gerstman: Jesu, baš je bilo dirljivo iskustvo, čak od tih troje koji su bili u Portugalu, dvoje ih je spremno bilo sami platiti, odnosno njihovi roditelji da mogu prisustvovati još jednoj mobilnosti kasnije. Lijepo je zapravo vidjeti da neke obitelji prepoznaju vrijednost takvih putovanja i da su spremni financirati svoje dijete da bi se obrazovalo.

Rekli ste da je ovo peta mobilnost, predstoji još jedna i pretpostavljam da je onda to i kraj projekta?

Lidia Gerstman: Je, još je preostala jedna u Istanbul u Tursku, početkom petog mjeseca. Zapravo je to trebao biti samo trening za nastavnike jer u periodu kada smo prijavljivali projekt, u Turskoj su se događali teroristički napadi i jednostavno je više škola unutar projekta reklo da ne žele ondje voditi učenike, odnosno da roditelji negoduju. Međutim kroz godinu i pol, dvije, stvari su se stvarno promijene i sada je svima žao što ne mogu baš u Istanbul, jer su Turke prepoznali kao savršene domaćine, vrlo otvorene ljude, druželjubive, koji su zapravo izuzetno nesretni što nas ne mogu primiti.

Kolika je vrijednost projekta?

Lidia Gerstman: Mi smo od Europske unije kao škola dobili nešto više od 26.000,00 eura kojima smo pokrivali putovanja i dnevne potrebe kada smo na samoj mobilnosti, implementaciju i menadžment, odnosno za radionice, troškove materijala i slično što radimo tijekom školske godine i troškove koje imamo kada smo mi domaćini. Projektom smo napravili dosta, veći je broj mobilnosti bio nastavnog osoblja i drago nam je reći da je dosta nastavnika obogatilo svoju radnu praksu, odnosno naučilo neke nove metode, proširilo digitalne vještine, tako da vjerujemo da to što smo naučili biti interpolirano u obrazovni sustav naše ustanove, u kurikulum. To je zapravo ono što je najveća vrijednost, a drugo što vidimo da tih 15-ak učenika koji su bili uključeni u projekt zaista lijepo napreduju i da su već zainteresirani za fakultete koji će nastaviti to što su zapravo krenuli u tom projektu i uopće u školi. Projekt traje sam još nekoliko mjeseci, ali ono što ostaje zapravo to je ta nekakva baza za buduće projekte i nekakva stvarno neraskidiva prijateljstva međunarodna. Izgleda da Europska unija zapravo i želi raditi da se povežemo i da se osjećamo kao dio zajedničkog miljea, a ne stranci koji ne poznaju jedni druge.

Jedan projekt je završio, drugi je pri kraju. Što se radi trenutno u Ekonomskoj školi?

Lidia Gerstman: Jedan sličan projekt, suradničkog učenja, s četiri različite države prijavljen sredinom ožujka i jedan smo prijavili početkom veljače. Pa ćemo vidjeti, negdje u ljeto ćemo saznati rezultate hoće li nam to odobriti ili ne. Uvijek je do EK što će prepoznati kao nešto na čemu valja raditi ili ne.

Valentina, Marina i Alen bili su u Portugalu, na petoj mobilnosti u sklopu projekta BookPals. pa evo kakvi su im dojmovi.

Valentina Grbeš: Portugal je jako lijep, sviđaju mi se gradovi koje smo posjetili, sviđaju mi se ljudi. Drugačiji su od nas, ali opet imamo i puno sličnosti. Sve u svemu jako lijepa mobilnost.

Marina Štetić: Ova je mobilnost bila moja prva mobilnost, prvi put sam putovala avionom i to je bilo novo iskustvo. Gradovi su prelijepi i preporučila bih svima da odu tamo, da vide.

Alen Stojanović: Samo riječi hvale za Portugal, njihovu kulturu, njihovu društvenost, država je stvarno predivno uređena. Sve samo riječi hvale.

Sudjelovali ste na zanimljivim radionicama koje su vam priredili vaši domaćini Valentina možeš li nam reći o kakvim radionicama je bilo riječ?
 

Valentina Grbeš Prvi dan smo dobivali set za preživljavanje, unutra smo dobili knjižice u kojoj smo imali zadatke za svaki dan, koje znamenitosti moramo fotografirati, u kojem gradu smo bili… Prvi dan smo bili u Valensi u njihovom starom dijelu grada i sa svom ekipom koja je bila načinjena od različitih sudionika, imali smo profesorice s Cipra, iz Poljske, Mađarske, pomiješani smo bili.

Jedna od tema radionica bila je i poezija?

Valentina Grbeš: Tako je, morali smo slikati, znači pronaći nešto što bi povezali za poezijom.

Marina, tko su bili tvoji domaćini u Portugalu?

Marina Štetić: Moj domaćin je bila Sofija, ona je bila također kod mene u Hrvatskoj.

Kako ti je bilo?

Marina Štetić: Bilo mi je super, obitelj je jako draga, fina mi je hrana bila dosta. To je nešto što se nisam nadala, imaju dosta fine hrane.

Alene, gdje si ti bio?

Alen Stojanović: Ja sam bio kod Rafaela, Rafael je također bio u Požegi kod nas na mobilnosti, tako da smo već bili upoznati i uživao sam kod njegove obitelji. Njegova obitelj je stvarno kulturna, dragi su ljudi, puno su nam pomogli, pokazali su nam svašta. Stvarno iznad mojih očekivanja.

Valentina, gdje si ti bila smještena?

Valentina Grbeš: Ja sam bila kod Ines, njezina obitelj također je gostoljubiva, lijepo su me udomaćili, imala sam svoju sobu i svoj WC, što mi je bilo oduševljenje. Hrana isto izvrsna, samo riječi hvale i također njezina obitelj je cijelih pet dana pričala na engleskom jeziku što me stvarno oduševilo jer znaju engleski.

Vjerujem da je bilo vremena i za obići portugalske znamenitosti, posebno u gradu gdje ste bili smješteni?

Valentina Grbeš: Odmah prvi dan mobilnosti su nas odveli u tu staru tvrđavu koja je bila granica sa Španjolskom i odmah smo kroz taj zadatak upoznali, koja je građevina, što predstavlja, što im to znači i u biti kroz taj zadatak smo upoznati, taj dio grada.

Vidjeli ste način života Portugalaca i kada povučete paralelu, kakve su usporedbe s njima i s nama ovdje u Hrvatskoj?
 

Valentina Grbeš: Ja bih rekao da su jako društveni, komunikativni kao i mi. Uz to su gostoljubivi kao i mi.

Valentina, kako se tebi sviđaju Portugalci i njihov način života.

Valentina Grbeš: Ja isto tako imam dojam da smo tu negdje podjednaki, možda jesu malo smireniji od nas i ležerniji, opušteniji. Toliko se ne zamaraju oko sitnica.

Marina, kako ste se družili, bilo je slobodnog vremena, o čemu ste razgovarali najviše ?

Marina Štetić: Nakon što smo završili s radionicama, znali smo otići u jedan bar i tamo smo se svi družili, pričali, većinom smo pričali o različitosti naših kultura, učili neke nove riječi i tako se družili i zabavljali.

Alen, jeste li uspjeli možda razmijeniti pokoju informaciju o njihovom obrazovnom sustavu, načinu učenja, ocjenjivanja ?
 

Alen Stojanović: Ima jako velike razlike, na primjer oni pohađaju sada višu srednju školu i kod njih je sustav ocjenjivanja od 1 do 20, ne od 1 do 5. Do pohađanja te više srednje škole je sustav ocjenjivanja također od 1 do 5. Oni mogu izabrati predmete koje ne žele pohađati, znači nije im propisano koje predmete obvezno moraju pohađati. Oni sami izaberu. Mislim da oni ipak imaju malo teže ispite nego što mi imamo jer su ispiti na tjednoj bazi.

Koja bi bila vaša poruka svima onima koji nisu do sada sudjelovali u projektima vaše škole?

Alen Stojanović: Svi koji mogu bi se stvarno trebali priključiti jer ovo su jedinstvene prilike koje se neće pojaviti u svakodnevnom životu.