Muzej u loncu: Miris pokošenog sjena, ljetna vrućina i pjesma vrijednih seljaka

27.6.2016.

Muzej u loncu emisija radia Vallis Aurea i u mjesecu lipnju donosi vam zanimljive činjenice i osvrt na našu tradiciju. U ovo mjesečnom  radijskom  Muzej u loncu odlučili smo zasukati rukave i  odraditi po mnogima najteži seoski posao, posvetiti se  jednom svecu čije nas slavljenje vraća u pretkršćansko doba, te uživati u dvama neobičnim poslasticama. Naravno ništa to ne bismo mogli bez naših  muzealki Maje i Dubravke. No mjesec lipanj donosi nam poprilično toga i u našem Gradskog muzeju?

Maja:Tako je, polako sažimamo prvi dio sezone, zaključujemo predivnu izložbu Ajmo se igrati, koja je 14. lipnja zatvorena i koja nam je donijela bezbrojno puno užitaka, a nadamo se i svoj onoj djeci odnosno onim posjetiteljima koju su ju vidjeli kroz čak 40 posjeta organiziranih u smislu radionica i razgleda izložbe, jednako tako na vratima nam je godišnja skupština naše jedine aktivne u Hrvatskoj muzejske udruge istočne Hrvatske u kojoj je naš muzej vrlo aktivan s obzirom da nosi dva projekta, a to je Muzej u loncu, izložba koja je napravljena zajedničkim snagama članova udruge, ali i izložba Vesne Sokolić i Milana Berbuća, koja je evo započela u Požegi, požeški je uradak kolegice Lidije Špariček koja je nakon 9 muzeja cijele naše regije i 13 poklonjenih slika na našu preporuku i inicijativu gospođe Vesne Sokolić, konačno njoj i vraćena, i evo doista možemo reći da smo zadovoljni s ovim prvi dijelom sezone. Ljeto naravno opet kreće u lipnju, polako ulazimo u onu našu tradicionalnu muzejsku ljetnu shemu pod nazivom Požeška šetnja muzejskim ljetom gdje nas očekuju tri predivne izložbe, jedna je već u tijeku. Požega kao inspiracija izložba slike udruga zavičajnih pisaca i slikara Matko Peić do 2.srpnja, a onda od 10.srpnja skroz do 17.og je izložba mladih akademskih i ostalih entuzijasta okupljenih oko udruge Požart. Njihova predivna izložba, a onda 22.srpnja, pa do 8.kolovoza ponovno imamo u gostima jednu sjajnu udrugu okupljenu opet oko akademske slikarice Anite Grbavac Jakobović koji je na neki način odgojila niz slikara amatera entuzijasta okupljenih između ostalog i novoosnovanu udrugu +90 tako da evo doista jedno lijepo ljeto koje osvještava Požegu kao jednu sredinu koja voli likovna stvaralaštva i koja zna u njoj uživati.
 
 

U ovome mjesecu omamio nas je opojni miris lipa , koji nas usput podsjeća da je stigao mjesec lipanj u kojemu nas i na selu i u gradu očekuju brojni poslovi koji se izmjenjuju. Nekada , posebice na selu sezona radova u ovo se vrijeme  dobrano zahuktavala i svi su bili u poljima . Rad i to često cjelodnevni i u vinogradima i na polju iziskivao je  puno napora a onda i dobre i jake hrane. Ljudi  ne staju sa okopavanjima, plijevljenjima, orezivanjima…..a najteži je među njima ipak bio, koji posao Majo?

Maja: Svi se naši kazivači slažu u jednome – najteži lipanjski posao, ako ne i uopće koji  se nekada obavljao ručno, bila je kosidba. Kako bi se sakupilo što više dragocjene hrane za stoku, posebice za goveda koja su seljaku bila neprocjenjiva, seljak nije dozvolio da propadne niti jedna travčica. Čim bi se, obično sredinom lipnja livade pošteno zatravile organizirala se kosidba. Bome nije bilo jednostavno ručnom kosom pokositi svu travu, jer su livade znale biti na neravnim terenima, često puta pune busenja, kamenja i krtičnjaka. Kosilo se uz pomoć vrlo jednostavnog alata, željezne, naoštrene kose nataknute na drveni držak. Počinjalo se rano ujutro, prije sunca, jer se najbolje kosila rosna trava, ali i zbog same prirode ovog fizički zahtjevnog posla koji nije podnosio sunce u glavu. Na livadi, kosci bi, poredani jedan do drugoga u liniju, ravnomjernim zamasima (otkosima), korak po korak sjekli travu. Ispred njih je kosio kosbaša, onaj koji je prvi stigao tog jutra na livadu, i taj je dan bio poput genarala svojoj vojsci kosaca. Prema običaju, cijelog je dana imao neograničenu vlast nad svima ostalima, što god je rekao, imalo se ispuniti, on je odobravao kad će se odmarati uz jelo. Kao vođa, obnašao je najodgovorniji zadatak, zadavao je tempo otkosa. Radi lakšeg držanja ritma s kosbašom, obavezno se pjevalo, i to one dugačke epske pjesme, o herojskim pothvatima kraljevića Marka. Pri svakom novom stihu koji je počinjao s „Oj, „Ej“ ili „Hoj“, kosci su složno zamahivali novi otkos trave. Možemo zamisliti, ovu gotovo nadnaravnu sliku, u kojoj desetak muškaraca, poravnanih u frontu s kosbašom na čelu kao u kakvom ljutom bolju, u svitanje u bijeloj poslenoj nošnji, u istom ritmu zamahuju kosama napredujući korak po korak, u taktu složne pjesme iz gromkih grla koja odjekuje okolnim gajevima i poljima. Nakon nekog vremena kada su se kose potupile, na znak kosbaše, košnja bi na trenutak stala, svaki bi kosac vadio svoj brus i oštrio kosu. Za to vrijeme, kakav dječak, trčao je od jednog do drugog kosca s hladnom rakijom u tikvi, koja je jedina, slažu se svi naši kazivači, učinkovito gasila žeđ. Ako bi se koja kosa od kakvog kamena iskrivila prekivali bi ju na babici zabodenoj u zemlju. I tako sve od 4 do 7 sati, kada je stizala reduša s košarom na glavi u kojoj je bio doručak prekriven što ljepšim peškirom, s testijom u jednoj, a kanticom u drugoj ruci. Luka Ivić Oriovčanin opisujući kosidbu, posebno se osvrće na brojne obroke i bogata jela. U hrani se štedjelo samo kad su radili sami ukućani, ali kad su pomagali uzovnici komšije, suseljani, obroci su bili česti i obilni. U sedam sati se zarutkovalo sira, kruha i rakije, oko deset se ručalo čorbe, govedine, zelja, kisele čorbe i pečenke, u dva sata su užinali isto, samo bi još dodali pite i kolača, nakon pet sati su lovrali pečenku i pitu, a navečer kad bi se vratili s polja, večerali su kod gazde u kući isto što su na polju užinali, dakle, čorbe, govedine, zelja, kisele čorbe, pečenke, pite i kolača. Vidimo dakle, da se koscima, koji su obavljali fizički vrlo zahtjevan posao, polagala velika pažnja. Mnogi svećenici i učitelji su smatrali ovakve običaje zajedničkog odrađivanja posla zaslužnima za osiromašivanje sela, pa su opominjali starosjedioce da se ugledaju na doseljene Švabe i Čehe koji su radije sami deset dana kosili i jeli krumpir, nego u jednom dasnu završili posao, a ostali prazne smočnice. No, između dva svjetska rata, u vrijeme sjećanja naših kazivača, kada više nije bilo velikih mobi, jela su bila puno skromnija. Reduša je izabrala mjesto uz potok, u hladovini kakve lipe, bagrema ili bazge, prostrla stolnjak, i iz košare povadila doručak. Nekada su to bila jaja na slanini, nekada kuhani krumpiri preliveni kajmakom i prženom slaninom uz dodatak stucane crvene paprke, a najčešće kakva osvježavajuća kisela čorba i masna tarana.
             

Vrućina,  sve više posla i sve jači tempo da bi se dobila bitka s vremenom i možebitnom kišom, , mirisi pokošenog sijena, ali i pjesma koja usprkos muci ne silazi s usana seljaka od ranog jutra do kasne noći, dovodi nas da jednog predivnog blagdana. Njegovo  višeznačno proslavljanje vodi nas u davna mistična pretkršćanska vremena. Dubravka, ispravite me ako griješim….

Dubravka: Ivanje je bio glavni ljetni blagdan unutar godišnjeg ciklusa narodnih običaja, dan kojim se prema katoličkom kalendaru slavi rođenje sv. Ivana Krstitelja, 24. lipanj, oko kojeg se okupilo nekoliko različitih tradicija, a pada u vrijeme ljetnog solsticija. Glavno obilježje Ivanja je paljenje vatre, ivanjskog krijesa, drevna i zajednička tradicija, ne samo Hrvata i Slavena, nego gotovo svih europskih naroda. Ivanjski krijesovi palili su se na večer uoči samog Ivanja, 23. lipnja, od borovice ili suha granja i korova u manjim ili većim hrpama. Najčešće su se palili na povišenim mjestima, seoskim raskršćima, a ponegdje uz svaku kuću. Uz vatru, krijes okupljala se gotovo čitava zajednica, pjevale su se prigodne pjesme, plesalo se kolo, česta je bila i svirka, uz gajde, gusle i svirale, a mladež je preskakala preko ognja. Ta vatra se tumači kao sredstvo za poticanje i rast biljaka i svega što služi zdravlju i sreći, ili služi za očišćenje i prevenciju od bolesti i zaštitu od zlih sila. Po Hrvatskoj i Slavoniji ove vatre nazivaju krijes (kres, kris), a koleda i svitnjak po Dalmaciji.
Nova etimologija izvodi riječ krijes od ie. glagola kre-s- od ie. korijena ker() rasti, hraniti. Iako datumski i u nekim pojedinostima u vjerovanjima je ovaj običaj povezan sa sunčevim obratom, odbacuje teoriju o solarnom karakteru i blagdan stavlja u kontekst mita o rastu vegetacije, žitarica. Koliko je u narodnoj kulturi predindustrijske Europe Ivanjska noć bila izvanredno važan praznik svjedoči i samo sudjelovanje francuskog kralja Luja XIII u pariškom krijesu uoči Ivanja. U Hrvatskoj nam pak stari sačuvani gradski zapisnici zagrebačkog Gradeca iz 16. stoljeća govore o običaju paljenja krijesa u samom središtu staroga Zagreba, na Markovom trgu, na blagdan sv. Ivana Krstitelja oko kojega su se okupljali svi Zagrepčani. Jedan od dragocjenih podataka o običaju paljenja krijesa u Požegi nalazimo u monografiji „Požega“ Julija Kempfa iz 1910. godine da je „….već u 18.st., poslije haranja kuge u Požegi (1739.g.) bio običaj, da se pred kipom, kasnije kapelicom sv. Roka preskakivala vatra od smrekovog granja uoči Ivanja i na Ivanje. Taj se običaj održao sve do velikog požara 1842. godine.“ Već toliko spominjani Luka Ilić Oriovčanin u svojim „Narodnim slavonskim običajima“ iz 1846. godine donosi opis običaja ivanjskoga krijesa, kakav je bio u Požegi, Brodu, Đakovu i drugim većim mjestima. A posebno nam je dragocjen opis ivanjskih krijesova u slavonskim selima, među kojima se spominju i dva požeška sela, gdje se javlja vatra i u drugim oblicima – paljenje bakalja ili lučeva, od iscjeputanih smreka ili hrasta, koje su se palile usporedno s krijesom od smrekovih grana i bujadi – paprati. Momci iz Velike i Radovanaca su se s bakljama penjali i mahali po okolnim brežuljcima dok nisu dogorile, te ih potom bacili okićene s vijencima od cvijeća i paprati u krijes. Nakon toga slijedio je već uobičajeni poznati scenarij ivanjskog običaja, plesanje kola oko vatre i njezino preskakanja u paru s djevojkama. Sve je bilo popraćeno uz prigodne pjesme i svirku gajdi, bubnjeva i svirala. U mnogim krajevima, pa i u našem požeškom, pleli su vijence od cvijeća i zelenila – paprati i stavljali ih na glavu protiv glavobolje, (a ponegdje i stoci na rogove ili oko vrata, na krovove kuća i staja). Paprat se smatrala osobitom biljkom ivanja. U požeškoj okolici vjerovalo se da će tko bolje i više skoči preko vatre, imati plodnu pšenicu i druge usjeve, a lan će biti viši i bolje će rasti. Oko sela Mitrovice (današnje Trenkovo) i Velike vjerovalo se da ivanjska vatra preventivno štiti od glavobolje i raznih bolesti. Prema Oriovčaninom zapisu u Slavoniji se u 19. stoljeću paljenje kresova od smrekovih granja tumači kao zaštita od kuge, također i Kempf dovodi u vezu preskakanje vatre od smrekovog granja s vjerovanjem da smreka ili borovica ima očisna svojstva protiv kuge, a tome u prilog možemo dodati i paljenje ivanjske vatre u Požegi kod kapelice posvećene sv. Roku, koji je zaštitnik oboljelih od kuge. Luka Ilić još navodi da se paljenjem krijesa, osim na Ivanje, u Požegi uoči Petrova, Ilinja i sv. Roka, a u Velikoj od Ivanja do sv. Mandaline (Magdalene) svake subote na večer. Običaj paljenja ivanjskih krijesova izgubio se iz sjećanja ljudi. Prema probnim etnografskim upitnicama za Etnografski atlas, iz 1962. godine, u selima požeškog kraja ovaj običaj je nepoznat, ili smatraju da je uveden između dva svjetska rata, te ga povezuju s radom „Seljačke sloge“ ili je ostao blijedo sjećanje na vatre i „bakljare“, ali ne poznavajući više njihovo značenje i prigodu kojom se održavalo. Međutim prema prepričanom sjećanju sudionika zadnjih ivanjskih običaja u biškupačkom kraju paljenje ivanjske vatre odnosno krisa održalo se još između dva svjetska rata. U kojem su, osim običaja oko krijesa, bakljari i djevojke obilazili bogatije kuće u selu uz pjevanje prigodne pjesme, a domaćin ih je častio pićem i pogačom. Djevojke su domaćicu darivale s bujadi kojom se kadila kuća da čeljad glava ne boli. U drugim hrvatskim krajevima postoje još neke tradicije, poput ophodi djevojaka ladarica, kresovaljki, krisnica, ivančica…selom, kupanje u vodi, bacanje vijenaca u vodu itd.

Vjerujem da dosta naših domaćica u svojoj kuhinji ima i  rabi barem jednu  od tiskanih kuharica naše Požežanke Ivanke Biluš. Ipak,  uvijek ima  jela koja ne možemo, na žalost, naći niti u jednoj kuharici, no  zato u tom djelu uskačete vi ,naše muzealke i  blog Muzej u loncu kojim Gradski muzej Požega spašava zaboravljena seoska i gradska jela koja se pod pritiskom svakodnevice gube. Majo, i danas ste nam pripremili prave poslastice. Što ćemo danas kuhati u našoj radijskoj kuhinji ?
 
Maja: Danas ćemo pričati o jednom neobičnom gradskom piću i jednom neobičnom seoskom jelu. Kako smo malo prije čuli sve tajne Ivanjske noći, zavirit ćemo u šumu po još jednu zdravu biljku od koje se nekada u gradu pravio apetitlih osvježavajući napitak – majsko vino, čiji smo recept pronašli u kuharici ljekarnice Nade Kraljević. Pravi se od biljke lazarkinje koja cvate u maju ili svibnju otuda i napitku ime, a zapravo se može brati i sušiti za ovaj ukusni i zdravi napitak sve do kolovoza. Ovaj je recept u 19. stoljeću u vrijeme Austrougarske monarhije stigao iz sjeverozapadnih krajeva i do nas gdje je i danadanas popularan, kao i tristotinjak drugih od ove zanimljive biljke. Spominje ga i Julije Kempf, ali i mnoge onovremene tiskane kuharice i prava je šteta da se kod nas nije zadržao Ali tako je to s receptima, neki zažive, a neki ne. Bit će da su Požežani voljeli puno više pitii svoja divna čista vina ili ih mješajući s jednom od deseta kiselih kvoda onovremenih Dakle, šaku svježe ili sušene lazarkinje uspite u 2 litre dobrog bijelog vina u koje ste stavili 15 dag šećera i jednu iskriškanu naranču. Nakon pola sata procjedite i servirajte hladno. Nema sumnje da će Vas ovo ukusno, mirisno i nadasve zdravo piće oduševiti. A sad o jednom malo manje zdravom jelu. Masna tarana na putešestvijama Muzeja u loncu po Slavoniji uvijek izazove veliku pozornost, jer je zapravo simbol nekadašnjeg seoskog teškog načina života i neimaštine slavonskog sela. Naime, gazdi velike družine teško je bilo ono malo na tavanu sušene svinjetine razvući na cijelu godinu i sve ljetne teške poslove. Onaj koji je sazivao mobu, dakle, onaj kome su susjedi dolazili u pomoć morao je osigurati pošteni obrok, više u smislu količine i zasitnosti, nego kvalitete i u tom se smislu nikako  nije smio osramotiti. U vrijeme kad bi se kosilo, nije puno toga ostalo na tavanu, pa bi najomiljenije jelo bilo masna tarana, posebno ako je u njoj bilo dovoljno masti. Na glasu je bio onaj gazda, čija je tarana bila masnija, odnosno zasitnija. Naime ovo siromašno jelo se pravi od gusto skuhane tarane, koja se radi dodatne gustoće i zasitnosti izlije na izrezani stari kruh i zalije masti u koju je dodana zaprška od brašna. Kuća je još mogla biti bez mesa, ali bez seoska kuća nikada nije smjela biti bez masti i slanine nikada. Nama se iz naše perpektive ljudi koji rade uglavnom sjedeći ovo jelo čini oličenjem nezdravosti, ali vjerujte da u prošlosti niste mogli vidjeti pretilog seljaka, jer se sva ta količina ugljikohidrata i svinjske masnoće istrošila fizički zahtjevnom radom.
 

I vraćamo se na početak emisije, i onim teškim poslovima. Na posao u košnju se nekada nije nikako kretalo bez jednog predmeta a to je  vodir. Sada se sigurno pitate što je to vodir a  stručni odgovor dobit ćemo od koga durgoga nego  iz muzeja od naše Dubravke, no prije Dubravke da čujemo jeste li vi znali što je to vodir?

Dubravka: Prema hrvatskom enciklopedijskom rječniku vodir se objašnjava kao ”posuda u kojoj se za pasom nosi voda u kosidbi – brušnjača”. Neophodan sastavni dio alata svakog kosca, prilikom košenja vodir je visio na remenu ili na kukici pričvršćenom oko pasa da bi uvijek bio pri ruci koscu. U njemu se u malo vode držao brus – glatko oblikovani komad kamena kojim se kosa oštrila tijekom košnje. Upravo je zato svakom koscu vodir  kao predmet bio dio osobnog pribora o kojemu je jako vodio računa. Vodiri su se izrađivali od volovskog ili goveđeg roga, ili izdubenog komada drveta a kasnije se pojavljuju napravljeni i od lima. Ljevkastog su ili poluvaljkastog oblika koji u dnu prelazi u stožac, odnosno na samom dnu imaju šiljak kojim se zabodu u zemlju kada se kosac odmara. Oni drveni, ponekad su bili rezbareni geometrijskim ornamentima. I naš muzej posjeduje desetak različitih vodira izrađenih od sva tri spomenuta materijala.

Na samom smo kraju još jednog mjeseca, pa tako i ovomjesečne emisije Muzej u loncu bez obzira što mjesec srpanj donosi početak godišnjih odmora i opuštanja, muzejska je ekipa evo čuli smo pripremili podosta toga za pogledati i u ljetnim danima, no hvale vrijedna donacija i poklone itekako dobro dođe muzeju, upravo su se dvije takve dogodile?

Maja: Tako je evo sad kad već pričamo o teškim ljetnim poslovima koji donosi obilje rezultata odnosno obilje plodova, moramo se i mi pohvaliti u ovom mjesecu košnje da smo onako uspjeli požeti sjajnu akviziciju. Naime na preporuku gospodina Bože Biškupića, gospođa Josipa Pejaković, odnosno ona je udovica pokojnog akademskog slikara poznatog hrvatskog Mladena Pejakovića i odlučila požeškom muzeju između ostalih muzeja pokloniti dvije njegove vrijedne slike tako da je ta akvizicija obavljena i beskrajno smo ponosni na to činjenje.

Kada će je Požežani moći vidjeti?

Maja: Kolegica Španiček koja ima na brizi našu umjetničku zbirku intenzivno razmišlja o tome kako bi bilo zgodno od tih doniranih sad već popriličnog broja sakupljenih slika akademskih slikara koji nisu Požežani, ali evo vole požeški muzej, napraviti jednu lijepu izložbu, ali o tom, po tom.

Ne znam kako vama,  no meni naše svako mjesečno druženje sa našim prijateljima iz Muzeja Majom i Dubravkom brzo  proleti. Jer  riječ po riječ, sjećanje po sjećanje, podatak po podatak, običaj po običaj, stigosmo  do konca još jedne emisije Muzeja u loncu. Ako Vam naše tradicije nije bilo dovoljno , a kod kuće imate dostupan internet, ne zaboravite zaviriti u virtualni Muzej u loncu na www.muzejuloncu.com. Gdje ćete o prošlosti i običajima našega kraja saznati još puno više…