Hrabri u različitosti:Udruga osoba s invaliditetom Grada Požege i Županije Požeško-slavonske

8.2.2016.

Hrabri u različitosti, emisija koja potiče svijesti o sposobnostima i doprinosima osobama s invaliditetom, promicanje i poštivanja njihovih prava i dostojanstva, te borba protiv stereotipa, predrasuda i štetnih postupaka prema osobama s invaliditetom. Hrabri u različitosti, u programu Radia Vallis Aurea. Različitost se, nažalost, često negativno percipira kao manjkavost i nesposobnost i upravo takvi negativni stavovi, predrasude, ali i nepriznavanje jednakih mogućnosti dovode do isključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju iz društva na svim razinama. Takvo stanje u društvu ugrožava ne samo osobe s invaliditetom, nego sve građane. Radi što bolje zaštite osoba s invaliditetom u sustavu socijalne skrbi, u važeće je propise u potpunosti ugrađena definicija osobe s invaliditetom propisana Konvencija osobe s invaliditetom Ujedinjenih naroda. Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva. No, za postizanje njihove pune jednakosti vrlo često nisu presudna materijalna sredstva. Iako osobe s invaliditetom i njihove obitelji često žive u oskudici. Da bi neka osoba bila neovisna, neophodno je osigurati nužne preduvjete. Jedan od najvažnijih preduvjeta neovisnoga življenja je mogućnost samostalnog obavljanja svakodnevnih životnih zadaća. Danas ćemo ugostiti predsjednika Udruge osoba s invaliditetom grada Požege i županije Požeško-slavonske gospodina Ivana Begića. Gospodine Begić dobar Vam dan.

Dobar dan Vama, dobar dan našim slušateljima, posebice članovima Udruge osoba s invaliditetom i njihovim obiteljima.

Vi ste predsjednik Udruge osoba s invaliditetom Grada Požege i Požeško-slavonske županije koja već dugi niz godina djeluje i svojevrsni je servis i pomoć svim invalidima s našega područja. Koliko dugo djelujete i koliko udruga broji članova?

Naša udruga je osnovana dalekih 80-ih godina u jednu svojevrsnu SOIH organizaciju to vrijeme kako je se zvala. No, pred 90-e, su se udruge pomalo krenule razdvajati po kategorijama oboljenja i nastala je bivša Udruga distrofičara invalida cerebralne dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida i nastavila svoje djelovanje o principima od samog početka, po idejama, tog SOIH-a i ljudi koji su u to vrijeme osnivali tu neprofitnu organizaciju i evo zahvaljujući i članovima te udruge koji su mnogobrojni i svim ljudima dobre volje lokalne sredine u koju obitavamo, živi i danas dan.

Riječ je zapravo u udruzi koja obuhvaća koje kategorije invaliditeta?

Obuhvaćamo tri kategorije osoba s invaliditetom. To su oboljeli od cerebralne dječje paralize, distrofije mišića i srodnih neuromuskularnih bolesti i tjelesne invalide koje podrazumijevaju jednu širu kategoriju oboljelih od osoba s amputiranim ekstremitetima ili nekakvim dijagnozama, pa čak imamo učlanjenih i dijabetičara i ljudi sa transplantacijom bubrega. Nažalost imali smo i jednog člana koji je imao i transplantirano srce, danas ga nema više među nama, ali život je takav.

Unatoč proklamiranom prihvaćanju prava osoba s invaliditetom i napretku implantacije Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koliko ste zapravo zadovoljni položajem osoba s invaliditetom u ostvarivanju njihovih ljudskih prava?

Nažalost, mi i na nivou kompletne države, u ime naših saveza, s kojima mi aktivno surađujemo, posebice krajnjih korisnika, a to su osobe s invaliditetom, nažalost, nisu u cijelosti zadovoljni sa svojim statusom, opredjeljenjem sredina u kojima žive, ophođenjem prema njima i svim ostalima. Naime, na početku ste spomenuli da je ustrojena Konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Republika Hrvatska je to ratificirala, no, nažalost svih nas, ona se još uvijek u cijelosti, ne probudi. Bitne su i lokalne sredine, znači žitelji lokalnih sredina u kojima obitavaju osobe s invaliditetom, na koji način će i one prihvatiti te ljude da budu punopravni građani, ravnopravni sa svima ostalima i da imaju minimalno dostojanstvo na život, na sve moguće, budu ljubljeni, da ljube i da imaju svoju obitelj i da mogu ispunjavati one svakodnevne obaveze koje imaju svi ljudi, svi građani, svi žitelji, ne samo našega grada, županije nego Republike Hrvatske i svijeta.

Gospodine Begić, Vi ste invalid, kako ste postali invalid, da čujemo Vašu priču, dakle iz prve ruke?

Vrlo rado, ja sam nastradao u ratu u Bosni i Hercegovini u Derventi, odakle sam i rodom. Životni put nakon stradanja me doveo u Požegu, nastanio sam se u Požegi i vjerujte mi evo danas imam duže staža života u Požegi nego u onoj svojoj mladosti do stradanja do 21 godine. To, ne bi mijenjao ovaj grad,a što se tiče borbe za život, vjerujte mi da je bilo teško. Uistinu od onog dečkića, sada je meni puno više godina, pa ću reći dečkića s 21 godinom ostati bez jednog ekstremiteta, bez noge, postati osoba s invaliditetom, izgubiti mogućnost svega onoga što je se obavljalo nekad. Dugo godina obitavati u bolnici, te krenuti novi život u novom gradu, u novoj sredini, bez onog svoga okruženja, bez svojih prijatelja, školskih, susjeda i svega ostaloga. Stvarno je bilo teško. No, međutim, tu slijedi ono što je najvažnije tu je potpora one najvažnije okoline s kojom , surađujete s kojom živite, susrećete se, tako da je moj živote krenuo prema naprijed, na moju sreću, ja sam uspio. Osnovao sam i obitelj nakon stradanja danas nemam tegoba po pitanju izlaska u grad ili pojavljivanja među zdravom populacijom. Nekad me je to patilo, to moram priznati, danas više ne. Hodam, šetam, osjećam se ravnopravan prema svima ostalima i u većini slučajeva ne dozvoljavam da netko zdrav pokuša napraviti nešto, a da mene ospori, da kaže da ja to ne mogu. Ja se potrudim maksimalno koliko mogu i ide.

Vjerujem da je puno teže ostati invalid nakon određenog perioda života kada si imao sve privilegije. Što se događa u čovjeku u tom trenutku? Kako nastaviti i što Vas je najviše držalo u svemu tome?

Najviše što me drži, to je obitelj. Obitelj je glavni čimbenik koji mora biti uz tu osobnu. Događanje u glavu, to je jako teško opisati, to su momenti, danas, ili u određenom momentu razmišljate na jedan način, pa se dogodi preokret, pa razmišljate na drugi način. Pa dođe moment kada jednostavno kažete sami sebi da Vi to ne možete više i da se prepuštate, da bude što će biti, ono što kaže naš narod, što Bog dragi da. Pa se opet nakon toga to sve promjeni i jednostavno uz nekakvu potporu svih, što je najbitnije, ponovno ponavljam, krenete naprijed, izlazite. Evo jedna banalna činjenica, ja nikada u životu neću zaboraviti moj prvi izlazak u javnost, na štakama, kao amputirac, visoki amputirac, oni pogledi i to sve. Pojavila se nova osoba, pogotovo tu u novom gradu, nitko me ne pozna i morate to prebroditi. Stvarno morate biti psihički jaki i imati uz sebe potporu koja neće dozvoliti da Vi samo obraćate pažnju na to, nego će preokrenuti Vaše misli i gledište na nešto drugo i uspjeli smo. Hvala Bogu smo uspjeli.

Vi ste imali tu sreću, da imate obitelj uz sebe, ima ljudi koji nemaju nikoga uz sebe?

Svatko ima nekoga uz sebe. Svatko sebi može stvoriti nekoga uz sebe, samo moraju se ljudi prvo sabrati sami sa sobom, ono što neki vole i burno reagirati i na neki način odbijati ljude od sebe. Ja imam jednu uzrečicu onu živci zbor, stane se na loptu, jutro je pametnije od večeri, to je uvijek bilo, ako treba donositi neke odluke, prespava se pa se donose odluke. A da nema netko nekoga, baš nikoga, ne bi se baš s tim složio jer svatko ima nekoga tko mu može biti potpora, samo se moraju naći na istim valnim dužinama. Netko uvijek mora popustiti u nečemu. Ne možemo samo biti ja, ja i ja, a da drugi nitko ne postoji. Mora se maksimalno surađivati.

Gospodine Begiću, zanima me na što se najviše žale Vaši članovi udruge, na koje probleme najviše nailaze?

Od svega toga, ovi socijalni problemi su jedna od najvećih stavki što pati naše članove. Znači to socijalno zbrinjavanje, izvan i institucionalno zbrinjavanje u njihovim obiteljskim domovima, znači da bi im se pružila nekakva potpora da oni nastave živjeti da ne moraju razmišljati o tome da idu u nekakve domove ili takve institucije gdje jednostavno njima život ne bi bio toliko lijep, koliko bi bio lijep u njihovim vlastitim obiteljskim kućama, stanovima i uz njihove bližnje. Doći ćemo i do projekata i programa što se rade za opskrbu najtežih osoba s invaliditetom s osobnim asistentima. To je jedan dobar primjer, dobar projekt, dobar program da osobe ostanu u svojim domovima i da mogu nastaviti živjeti i u nekakvoj dozi ispunjavati one svoje dnevne i svakodnevne obveze.

U Udruzi osoba s invaliditetom grada Požege i Požeško-slavonske županije odobrena su sredstva Europskog socijalnog fonda za provedbu projekta pod nazivom ” Širenje usluge osobne asistencije za osobe s invaliditetom u Požeško-slavonskoj županiji” o kakvom je projektu riječ?

Unazad 6 godina već provodimo projekt preko Ministarstva socijalne politike i mladih prije Ministarstva obitelji i branitelja preko kojih je i krenulo to sve. Projekt osobne asistencije gdje smo opskrbili 6 naših najtežih korisnika s osobnim asistentima. Osobni asistenti rade u njihovim domovima po 4 sata dnevno, znači 80 sati mjesečno, to je na pola radnog vremena i pokazalo se ne samo kod nas nego u čitavoj Republici Hrvatskoj da je to vrlo dobar, vrlo kvalitetan projekt i da su kraj njih korisnici izuzetno zadovoljni. Postali su aktivni, krenuli su i pojavljivati se u javnosti, sa svojim asistentima izlaziti u gradu jer su dobili mogućnost da imaju pratitelja uz sebe, da mogu izaći u grad, otići na kavu, banalan primjer, ući u trgovinu s garderobom i kupiti nešto sebi, izabrati svojim očima, po svojoj želji. Nakon šest godina i naši savezi gore i svi koji surađuju na tome su tražili, zazivali da dođe do proširenja u svim udrugama. Diljem Republike Hrvatske se pojavilo dosta potencijalnih korisnika koji bi to htjeli i trebali i zakonom bi im to pripadalo iako ovako ovaj projekt nije zakon, to je pilot projekt. Pojavio se na našu sreću, svih nas, Europski socijalni fond koji je raspisao natječaj u suradnji s dva provedbena projekta u Republici Hrvatskoj, znači Ministarstvo socijalne politike i Hrvatski zavod za zapošljavanje za proširenje osobne asistencije. aplicirali, prijavili osam, prošlo svih osam i danas na sreću krajnjih korisnika od 24.studenog još novih asistenata radi.

Postoji i ciljana skupina ovoga projekta, koje su to osobe?

Ciljane skupine su osobe koje se zapošljavaju. Znači, u projektu je bilo striktno određeno, mladi do 29 godina, sa završenom srednjom školom ili osnovnom školom sa završenim tečajem za njegovatelja, osobe ženskog spola iznad 45 godina i osobe muškog spola iznad 50godina, znači one najugroženije skupine koje vrlo teško nalaze posao i onaj zadnji uvjet što je bio da su svi morali biti prijavljeni na Zavod za zapošljavanje.

To je ova druga skupina, rekli smo ova prva ciljana skupina su osobe oboljele od cerebralne paralize, distrofije mišića i paraplegije kojima je ova usluga upravo neophodna?

Da, ja sam prešao odmah na drugu skupinu, pod broj jedan su ciljana skupina su osobe s invaliditetom, u principu to su osobe sa 100% tjelesnim invaliditetom sa barthelovim indeksom od 0 do maksimalno 15 koje izdaju liječnici specijalisti na našoj bolnici tu i koji ne mogu od 90% svakodnevnih aktivnosti obavljati sami, od onih transakcija kolica krevet ili krevet kolica, pa do obavljanja toaleta, pa do pranja kose, kupanja i tako dalje, sve što treba jednom, meni, vama, svakom građaninu, treba i osobi s invaliditetom.

Vidimo da je ovo projekt koji doprinosi osnaživanju i samo određenju pojedinaca s invaliditetom za izjednačavanje mogućnosti kroz uklanjanje i smanjenje prepreka u društvo. Rekli ste da su dosadašnja iskustva ovakve usluge dobra, ja vjerujem da ćete nastaviti s ovakvim projekt.

Naravno da ćemo nastaviti, ja sam napomenuo i nedavno na tiskovnoj konferenciji kad smo objavljivali početak provedbe ovoga projekta. Specifične su obitelji, ljudi se malo pribojavaju pustiti osobu sa Zavoda za zapošljavanje u svoj dom koji nisu nikada vidjeli, trebaju se s njom, na samom početku upoznati. Možda zato što mi naglašavamo da ta osoba s vremenom mora postati član obitelji, ona mora imati slobodne kretnje u domu gdje radi ili radi u kući, u stanu gdje obitava osoba s invaliditetom. Znači, mora znati gdje je šalica za kavu, gdje je šećer, gdje ostatak toaletnog papira itd., da može to sve posložiti. Nažalost ima ih nekolicina koji su bili malo skeptični, pa se nisu odlučili za prijavu aplikacije za ovaj projekt, no sada kada su vidjeli da je ovih 8 korisnika prošlo, da ovih 6 prethodnih već 6 godina rade savršeno, da nema nikakvih problema. Sada se i oni prijavljuju i mi već imamo još 5 komada koji su sada zainteresirani kada je projekt završio, krenuo u funkciju i oni će sada malo pričekati nekakvo novo proširenje za koje se mi iskreno nadamo, pa evo i nekakvih neslužbenih informacija je bilo da bi moglo ići u novi ožujku ili travnju ponovni projekt od Europskog socijalnog fona koji će trajati kao i ova obrada dokumentacije čitavu 2016-u, koji po nekakvim našim prosudbama, mi očekujemo da će se to koncem 2016-e realizirati, odobriti i onda ujediniti ovaj sadašnji projekt koji se provodi i taj novi da će se objediniti, ti svoji korisnici. Ja sugeriram svima koji imaju potrebu, a mrvicu su skeptični oko toga kako će to funkcionirati, kako će ta osoba se snaći u njihovom domu da se informiraju, ako treba i s nama. Otići ćemo u posjetu, sadašnji korisnici drage volje će ih primiti na jednu kavicu, porazgovarati s njima i da iskoristimo tu prigodu koju za sada omogućavaju i fondovi i naša ministarstva za boljitak njihove djece, njihovih muževa, supruga, članova obitelji kojima je potrebna pomoć, a krajnja svrha toga je da se član obitelji ta četiri odmori.

Gdje Vam se mogu javiti?

Mogu se u udrugu, Stjepana Radić 16, mogu mene nazvati na telefon, mogu koordinatoricu projekta nazvati, bilo koga, koga znaju od članova udruge velika većina je upoznata s tim, znaju kako se to radi i na koji način, mogu dobiti informacije u tijeku 24 sata, kada god požele.

Gospodine Begić, vidim da imate jednu snažnu potporu lokalne zajednice za svoje djelovanje?

Otkako djelujemo, otkada sam došao u udrugu, kao obični član udruge i onda s vremenom se na moju žalost promijenilo da sam morao preuzeti, voditi to, nakon smrti bivšeg predsjednika, da se to ne ugasi. Udruga cijelo vrijeme ima potporu lokalne zajednice. I to ne samo potporu grada i županije, nego i naših popratnih općina i gradova u čitavoj županiji. Ne smijem zaboraviti jednu potporu koja je vrlo bitna u djelovanju udruge, to su naši gospodarstvenici, privatni subjekti koji neumorno nas pomažu, odazivaju se na naše zamolbe, što donacijama u materijalnim sredstvima, što u financijskim, tako da udruga na neki način opstaje iako idu sve teža vremena i već su došla, nastupila su, mi se borimo, od ovih projekata koje mi imamo, udruga sada broji 16 zaposlenih djelatnika i tu su ciljana sredstva i udruga tu nema puno mogućnosti za nekakve svoje dodatne, popratne aktivnosti. A te aktivnosti, ja se nadam, da ćemo mi u suradnji s gradom, sa županijom, s ostalim gradovima i općinama uspjeti ostvariti, a prvenstveni nam je cilj osigurati što više osobnih asistenata za naše članove, da njima uljepšamo svakodnevicu, da budu oni sretni i zadovoljni. Na kraju krajeva, za to udruga i postoji.

Gospodine Begić, hvala Vam na današnjem gostovanju, uz želju da udruga i dalje bude ovako aktivna s nizom projekata, ali prvenstveno želimo da korisnici usluga budu zadovoljni?

Hvala Vama na pozivu, mi smo tu, kada primijetite da ima nekakvih novih informacija slobodno nazovite, rado ćemo se odazvati i mi, ako želite nekog sugovornika, možda od krajnjih korisnika, kada čujete iz njihove domene kako to sve izgleda i evo ako mi dozvolite želimo svima uspješnu 2016.godinu s puno zdravlja, puno sreće, a ostalo kako si sami naprave, jednostavno miran, lijep i skroman život i tako će nam biti svima najbolje. Hvala lijepo.

Hvala i Vama. Vas dragi naši slušatelji pozivamo da svojim nesebičnim angažmanom prinesete, da se naši sugrađani s invaliditetom barem donekle osjećaju bolje, sigurnije i manje napuštenim. Ponekad je dovoljna i samo jedna topla riječ i uz tople riječi upućene svima Vama, a posebno osobama s posebnim potrebama. Stigli smo do samoga kraja emisije „Hrabri u različitosti“.