Arhiva

[FOTO] 8. Noć kazališta: Vera Zima i Ksenija Erker oduševile publiku

19-11-2016 • 00:00
Rva

Osma po redu Noć kazališta ove se godine održala pod motom „Kraljevstvo za kulturu"

Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo Content photo

Osma po redu Noć kazališta ove se godine održala pod motom „Kraljevstvo za kulturu”

Osma po redu Noć kazališta ove se godine održala pod motom „Kraljevstvo za kulturu“. Program je u Gradskom kazalištu Požege započeo već u prijepodnevnim satima besplatnom predstavom za djecu „Kapetan Šeflja i Petra Panj“ , u izvedbi Cirkuske udruge Razbibriga.

Posjetitelji su još večeras imali prigodu pogledati izložbu akademske kiparice Tatjane Kostanjević pod nazivom „Držačice ugleda“, a pred ispunjenom kazališnom dvoranom od  19,30 sati odigrana je sjajna predstava „Posljednja Freudova seansa“. Riječ je o drami, bogatoj promišljanjima o smislu života, koja postavlja kompleksna pitanja o našoj civilizaciji i našem o današnjem vremenu, ali i o vječnoj potrebi čovjeka da objasni svijet i pronađe smisao. Marko Torjanac redatelj je i glumac predstave, uz kojeg glumi Franjo Dijak.

Središnji dio požeške Noći kazališta smješten je ove godine u Gradsku kavanu, gdje su legendarne Vera Zima i Ksenija Erker izvele glazbeno-kazališno druženje „Nismo sve Karenjine“. S njima smo kratko porazgovarali uoči nastupa.

Ksenija: Jako mi je drago da radim s Verom jer smo tako u protekle 3 godine svaku Noć kazališta obilježili tako da smo se i mi „estradnjaci“ se priključili toj manifestaciji. Imam osjećaj da je to sjajno zaživjelo, a za kulturnu nikad dovoljno animacije.

Vera: Prvu smo predstavu napravile prije 33 godine. Drukčije se zvala i drukčijim je životom disala. Život je prošao, svaka od nas je prošla svoje kroz trideset godina i sad smo se prije par sezona odlučile ponovno izaći na scenu zajedno. Neću reći razloge, svi koji su naših godina pretpostavljaju zašto i kako. Na dobrim smo nogama postavljene, ako smo se odlučile nakon 30 godina isti tip priredbe raditi.

Ksenija: Prije 33 godine bile smo toliko lijepe i mlade da je to išlo samo od sebe, a sad je trebalo imati volje i snage i hrabrosti. Mi se bližimo stotoj predstavi, i ne znamo uživamo li više mi ili publika.

Vera: Ovaj naslov govori o tome kako nismo sve Karenjine. Nas dvije smo jako različite – Ksenija je bik, ja sam ovan. Možete zamisliti kakvo je to brvno kad se počnu lomiti koplja. Ona je noćna ptica, ja dnevna. Puno je razlika među nama i na različite nas je načine život kačio, ali nas nije satr’o. Iz toga i proizlazi neko tkivo, plete se nešto njeno, nešto moje. Bilo je i sukoba kad smo radili, ali na sceni smo to ublažili.

Ksenija: Ne da smo različiti. Ti si 7-8 godina glumila da si Ruža Kosmički, ja sam cijelo to vrijeme bila Ruža Kosmički, to je razlika… Nije lako uz Veru stati na scenu i podijeliti je. Uspjelo mi je, jer je prema meni blagonaklona. Mi smo uspjele održati četrdesetogodišnje prijateljstvo, koje kao i svako prijateljstvo sliči na dugi brak. Ima tu svađe i svega, ali ga povezuje ljubav i toplina. Životi su nam bili užasno različiti, ali u ovim godina, kad smo prešle 60 smo se dosta pronašle. Obje smo sada same i sad se još bolje razumijemo nego dok su nam hormoni radili.

Vera: Iza sebe sam sve ove godine imala visoku profesionalnost – rad, rad i rad. Ali iz one djevojčice što je došla iz Ploča u Zagreb, osjećala sam se kad sam „zagarila“ u godine kao luda Ofelija… Ja neću ništa napraviti. I onda sam udarila laktima, poneka psovka i prestala sam biti plaha. I dalje sam plaha u sebi, ali za van moraš biti jaka. Ne samo zbog honorara, nego i zbog posla moraš tu mušku šizofreniju malo smirivati.

Nakon predstave, druženje je nastavljeno uz after party.