Drago Franić – “Osvojiti vrh neke planine neponovljivo je iskustvo koje je teško prepričati, jednostavno se mora doživjeti”

Drago Franić član je HPD “Sokolovac” od 1953. godine

Drago Franić dugogodišnji je planinar, planinarski vodič, a jedno kratko vrijeme bavio se i alpinizmom. Član je HPD “Sokolovac” od davne 1953. godine i danas s 86 godina aktivan je planinar.

– Od djetinjstva volim prirodu u moje vrijeme nije bilo dječjih igrališta mi smo se kao djeca igrali u obližnjoj šumi u Drškovcima gdje sam odrastao. Prvi susret s planinarenjem imao sam poslije vojske. Prijatelj s kojim sam služio vojni rok pozvao me kod sebe u Šoštanj u Sloveniji. Kako bi mi pokazao svoj kraj poveo me u Logarsku dolinu i od tamo smo krenuli na Skutu pa na Grintovec. Mislili su da neću uspjeti, međutim izdržao sam iako u to vrijeme nisam imao planinarsku opremu. Mnogi kada se umore odustanu, a ja sam baš tada zavolio planinarenje. Bilo je to davne 1952. godine, odmah sljedeće godine učlanio sam se u naše planinarsko društvo „Sokolovac“ i evo od tada je prošlo 63 godine i još uvijek planinarim iako puno manje nego prije, godine ipak čine svoje – rekao je o svojim početcima Drago Franić.

Tijekom dugogodišnjeg planinarskog staža osvojio je mnogobrojne planine, U Hrvatskoj nema vrha na kojem nije bio, a popeo se i na mnoge planine u Austriji i Italiji.

– Zaljubljenik sam u Julijske Alpe, na Triglavu, najvišem vrhu Slovenije bio sam sedam ili osam puta. Triglav sam osvojio i sa sjeverozapadne strane što je daleko najteži put. Posebno pamtim jedno spuštanje s Triglava kada nas je uhvatilo veliko nevrijeme, gromovi su doslovno cijepali borove, ali na sreću uz primjenu naučenih planinarskih znanja i vještina sve je prošlo dobro – rekao je Drago Franić.

Kao najzanimljivije i najdraže uspone izdvaja one najteže jer prema Draginim riječima to su neponovljiva iskustva koja je teško prepričati, jednostavno se moraju doživjeti.

– Uspon na Jalovec koji je na granici Slovenije s Italijom doista zaslužuje strahopoštovanje u svakom pogledu, planina i sam vrh jednostavno su prekrasni. Uspon je dugotrajan s dionicama klinova i sajli. Kada smo krenuli bilo je lijepo vrijeme da bi nas na pola puta uhvatilo strašno nevrijeme, gromovi su udarali oko nas i mi umjesto da se vratimo u planinarski dom nastavili smo prema vrhu i uspjeli. Čovjek za to ponekad mora biti pomalo „lud“ – kroz smijeh ispričao je Drago.

Ali kada se popnete na vrh pogled je nestvaran s jedne strane vidite Triglav, a s druge strane pogled puca prema Mangartu – dodaje Drago.

– Škrlatica, druga planina po visini u slovenskim Julijskim Alpama je jako zanimljiva, pogled s vrha je neponovljivo iskustvo, vidite cijeli Triglav. Uspon je bio izrazito naporan i težak, osamdeset metara idete vodoravno po klinovima što je iznimno zahtjevno, morate biti jako koncentrirani i usredotočeni, ali kada dođete na vrh onda znate u srcu da je vrijedilo svakog koraka i napora – rekao je Drago.

Kroz sve godine planinarenja stekao je mnogobrojne prijatelje iz svih dijelova Hrvatske, ali i šire koji su mu kako sam navodi obogatili život i s kojima dijeli neponovljiva iskustva i doživljaje.

– Nažalost puno prijatelja iz moje generacije više nema, a ja ću biti aktivan u planinarskom društvu dok god me zdravlje služi. Prije tri godine bio sam na Raduhi i Ojstrici to su mi bile zadnje visoke planine. Još uvijek idem po našim brdima, danas je to više šetnja ipak godine su tu, uživam u prirodi i svakom druženju s mojim planinarima to mi je jednostavno u krvi – zaključio je Drago.