Požežanin Goran jedan od urednika zbornika “Ekokritika: između prirode i kulture”
U nadi dobrog zdravlja i još boljih želja povodom ulaska u proljeće, Požežanin Goran Durđević podijeli je informaciju da je izašao zbornik „Ekokritika: između prirode i kulture“. Knjiga je zbornik 69 radova koji se protežu na 1200 str i napisalo ih je 65 autora iz Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, Grčke, Hrvatske, Kine, Mađarske, Njemačke, Poljske, Rumunjske, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Srbije, Turske i Velike Britanije.
„Knjiga je namijenjena istraživačima, znanstvenicima, ali studentima svih razina jer je to jedini zbornik o ekokritici u Jugoistočnoj Europi, te općenito jedna o rijetkih knjiga na cijelom području Jugoistočne Europe i Balkana. Uredništvo knjige čine profesorica Miranda Levanat Peričić, kroatistica iz Zadra, profesorica Suzana Marjanić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i ja. Izvrstan posao obavio je grafičar Damir Jelić kao i lektorica Mirta Maslać. Izdavač je Sveučilište u Zadru, a recenzenti su profesori Sanja Kajinić iz Bolonje i Peng Yuchao iz Pekinga. Zbornik je izašao uz potporu Min znanosti kao i Zaklade HAZU-a.“ – istaknuo je Goran Đurčević s kojim smo imali prilike razgovarati prošle godine u emisiji „Jutro s Matkom“. Tada nam je predstavio svoje dvije knjige koje je donio iz Pekinga, gdje i živi.
Zbornik Ekokritika: između prirode i kulture zamišljen je kao antologija radova trećeg vala ekokritike čije začetke pratimo od početka dvadeset i prvog stoljeća. Premda nastaje u akademskim okvirima, potaknuta sviješću o klimatskim promjenama, ekološkim katastrofama i transformacijama prirode i kulture, recentna ekokritika obilježena je aktivnim, praktičkim i angažiranim pokušajem oblikovanja nove okolišne humanistike. Pritom se, u teorijski heterogenim propitivanjima odnosa prirode i kulture nastoji odmaknuti od antropocentričnih obzora glavne struje ekokritike, odnosno, potrebom revidiranja pojma prirode i radikalnim zaokretom prema neljudskom promijeniti ustaljenu humanocentričnu perspektivu koja je zanemarujući odgovornost prema prirodi proizvela kontekst antropocena.
Zbornik je podijeljen u dva sveska.
Prvi svezak ima tri poglavlja: 1. Priroda u filmskim zapisima i popularnoj kulturi, 2. Priroda u vizualnim i izvedbenim umjetnostima i 3. Priroda, društvo i jezik. U tom svesku okupljene su rasprave znanstvenika, umjetnika i aktivista koji na teorijskoj i praktičnoj razini promišljaju prirodu i ekološke probleme, osobito klimatske i antropogene promjene okoliša. U trećem su poglavlju ovoga sveska okupljeni interdisciplinarni pristupi koji u većoj mjeri povezuju ekokritiku s društvenim znanostima, a usto propituju specifične probleme u kontekstu lingvistike, ekofeminizma, socijalne ekologije, pedagogije i političke filozofije.
Drugi svezak, u cjelini posvećen književnosti, podijeljen je na nekoliko tematskih cjelina u rasponu od teorijskih promišljanja vezanih uz interpretacije književnih tekstova do odabranih književnoumjetničkih radova – 1. Ekokritički teorijski obzori, 2. Interpretacije proze: spekulativno, distopijsko, ratno, idilično, 3. Ekokritička čitanja prirode u poetskom tekstu, 4. Ekopoezija i 5. Ekoproza. Teorijskim obzorima ekokritike pristupa se izlaganjem metodoloških pozicija u rasponu od ekološkog posthumanizma do posthumanističke ekokritike, od novog materijalizma do materijalne ekokritike i kroz promišljanje utjecaja konstruktivističkih i hibridističkih diskursa na razvoj recentnih ekokritičkih pravaca. Poglavlje posvećeno ekokritičkim čitanjima proze uključuje heterogene teme – kritiku antropocentrizma u spekulativnofiktivnoj romanesknoj trilogiji Luke Bekavca; reprezentaciju prirode u ruskim književnim utopijama i distopijama ranog sovjetskog perioda; razlike u ekotopijskom/distopijskom pristupu prirodi i kulturi u hrvatskim novomilenijskim romanima; fascinaciju kultiviranom prirodom i vrtovima u imaginariju Virginije Woolf te empatiju iskazanu u potresnim prizorima patnje životinja u ratnim putopisima Mable St. Claire Stobart. Najopsežnije poglavlje ovog sveska posvećeno je poeziji, a sažimlje bogatu lirsku i epsku tradiciju govorenja i pisanja o prirodi u širokom povijesnom i generičkom rasponu, od usmenih tekstova do suvremenih autorskih poetika kojima je zaokupljena većina studija. Poglavlje otvara studija ekokritičkih implikacija Brechtove pjesme „Rođenima poslije nas“, slijede promišljanja o ekostihovima Margaret Atwood, biofilije u pjesništvu Miroslava Feldmana, ekokritički pristup prostoru u pjesmama Andriane Škunce. Nekoliko je studija posvećeno ekokritičkom čitanju slovenske književnosti – lirskim pjesmama Antuna Kobolta, Jožeta Krajnca i Srečka Kosovela. Slovenska je književnost uključena i u poredbenu analizu promišljanja o životinjama kao etičkim subjektima u opusu pjesnika Jure Detele i Miklavža Komelja i u prozi Johna Maxwella Coetzeeja. Usto, poredbenim je čitanjem zaokupljena i studija ekofenomenologije Kamovljeve lirike i lirike grčkog pjesnika Angelosa Sikelianosa.
U pretposljednjoj cjelini Ekoproza zastupljeni su odabrani književni i umjetnički tekstovi koji problematiziraju prirodu.
Ova heterogena skupina tekstova obuhvaća kratke priče, memoarske zapise, osvrte, basne i tekstualnu podlogu za slikovnicu, no zajednički im je pogled na prirodu koji napušta antropomorfizirane predodžbe i okreće se drugim bićima i prirodi u cjelini. Završna je riječ pripala pjesnicima u poglavlju Ekopoezija s mozaikom suvremenih pjesnikinja i pjesnika iz Slovenije, Mađarske, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Rumunjske i Bugarske.
