Kultura

Uspješna budućnost čeka mladu glumicu iz Požege

17-11-2021 • 07:50
Tena Protić
Mlada glumica Anabela Sulić rođena je 1998. godine u Požegi. Već od malih nogu shvatila je kako je gluma njen poziv u životu, malo smo porazgovarali s njom o njenom iskustvu...

Mlada glumica Anabela Sulić rođena je 1998. godine u Požegi. Ovdje je pohađala osnovnu i srednju školu, te kaže kako ju obitelj i prijatelji oduvijek zovu Kika,  jer ju je brat tako prozvao kada se rodila. Već od malih nogu shvatila je kako je gluma njen poziv u životu, malo smo porazgovarali s njom o njenom iskustvu.

– U osnovnoj školi bavila sam se sportom i maštala kako će sport biti moj život, no spletom nekih ludih životnih okolnosti pogledala sam jednu predstavu i nakon nje odlučila krenuti na dramsku. U međuvremenu sam naučila kako kazalište funkcionira, što mi se uistinu svidjelo i nisam imala niti jednu drugu želju osim studija glume.

Iako iza sebe imam iskustvo rada na različitim ulogama, smatram da ću ih još puno morati napraviti i isprobati, da bih se filtrirala i znala što mi najbolje leži. Mogu reći da se za svaku trudim koliko god mogu i dajem sve od sebe.

Kika je također polaznica Akademije za umjetnost i kulturu

– Završila sam preddiplomski studij glume i lutkarstva, sada sam studentica prve godine diplomskog studija glume i neverbalnog teatra. Veliki san bio je uopće upisati akademiju, a kada je sve skupa krenulo, ispiti su išli jedan za drugim, puno rada, truda i odricanja, ali uz dobru i skladnu klasu sve je bilo puno lakše i ljepše.

Meni na akademiji vrijeme jako brzo prolazi, jer se stvarno puno radi, stalno se nešto događa i sve nam je vrlo korisno. Mislim da mi je akademija jako puno dala, da sam vrlo vrijedne stvari naučila, a koje će mi pomoći u nastavku života i karijere. Veseli me i diplomski studij, radimo sa divnim profesorima koji nam prenose svoje bogato iskustvo i nadam se da ću iz njih izvući i zapamtiti što više.

Također imaš iskustva i sa lutkarstvom, kako si se pronašla u toj grani kazališta?

– Lutkarstvo sam studirala prve tri godine ravnopravno kao i glumu. Mogu reći da je to divna umjetnost koja nudi jako puno mogućnosti i mi često na akademiji znamo reći da je u lutkarstvu sve moguće, jer to uistinu tako i je. Naša publika nažalost ima predrasude prema lutkarstvu, pa ono kod nas nije toliko popularno, no zahvajujući akademiji i studentima koji tamo uče, polako se hrvatska kazališta pune obrazovanim lutkarima i pomak se na svu sreću vidi. Nadam se da će s vremenom biti još i bolje.

U Gradskom kazalištu Požega sudjelovala si u nekoliko predstava, koju bi posebno istaknula?

– Zapravo sam zahvaljujući Gradskom kazalištu Požega i uspjela doći do akademije jer sam u srednjoj školi tamo imala priliku ići na dramsku i učiti prvo od pokojnog Tomislava Čmelara, zatim Darija Haka i na kraju Marijane Matoković koja mi je dala i priliku da zaigram u dječjoj predstavi „Ivica i Marica“ još prije akademije.

Ivica i Marica

Prošle godine sam igrala u predstavi „Dnevnik solerice“ koju je režirao moj profesor Robert Raponja, a koja je nastala u suradnji našeg kazališta i akademije, osim toga radila sam zajedno sa požeškim kolegama koji su također na akademijama, Ružicom Maurus i Matkom Trnačićem, na predstavama „Djevojčica sa šibicama“, „Carevo novo ruho“ i „Crvenkapica“. Predstave su odlično prošle kod publike, igrali smo ih već dosta i ne planiramo stati jer već u prosincu imamo dogovorene nove izvedbe. Nekako sam najponosnija na „Carevo novo ruho“ jer je ta predstava baš naša, uživamo ju igrati, svaki put se dajemo maksimalno, a i publika to prepoznaje i nagrađuje pa je to dodatni gušt.

Carevo novo ruho

Kako je trenutna pandemija utjecala na tebe i tvoju glumačku karijeru?

– Mogu reći da smo mi zapravo jako dobro prošli, igrali smo predstave poštujući sve mjere i iako pred vrlo malim brojem ljudi u publici, ipak smo igrali i zbog toga sam jako sretna. Važno je ne odustati u ovakvim situacijama.

Kakav je osjećaj biti na pozornici dok traje predstava, i kako izgleda tvoja priprema za istu?

– To je jedan od najljepših osjećaja na svijetu, ali i velika odgovornost, jer publika ipak plaća svoju ulaznicu i želi na sceni vidjeti što bolju stvar. Prije predstave uvijek je prisutna mala trema koju ja volim, jer tako znam da mi je stalo do toga što radim i da sam svjesna odgovornosti izlaska na scenu. Nemam posebne pripreme prije izlaska, osim što se naravno zagrijem, obučem kostim, našminkam se i poželim da izvedba prođe što bolje.

Dnevnik solerice

Osim samog kazališta, par godina za redom bila si animatorica tokom ljetne sezone, koliko te to iskustvo oblikovalo?

– Za mene je to bilo odlično iskustvo u kojem sam upoznala puno ljudi iz cijele europe, što gostiju, što kolega animatora. Posao u turističkoj animaciji preporučila bih svim mladim ljudima koji su opušteni u komunikaciji s nepoznatim ljudima i pred publikom, jer tako mogu savladati puno novih vještina, uživati u ljetu na moru, a na kraju i zaraditi.

Što bi po tebi bio ostvareni san u smislu karijere i gdje se vidiš za par godina?

– Ostvareni san za mene bi bila sigurnost, točnije da uvijek imam dovoljno angažmana. Iskreno ne znam gdje se vidim za par godina, jer nikad ne znam što mi sutra nosi, volim živjeti bez nekih velikih opterećenja što će biti u budućnosti, važno mi je da što kvalitetnije obavim posao koji trenutno radim i to je to.

Anabela će također glumiti u novoj visokobudžetnoj kriminalističkoj seriji Šutnja, rađenu na osnovu književne trilogije Izborna šutnja, Ispovjedna tajna i Kijevska piletina, koju je Drago Hedl predstavio u Požegi, a o čemu smo pisali.

Djevojčica sa šibicama

Fotografije – Robert Demo, Anabela Sulić