Ususret Grgurevu: Od Panonskog mora i megalodona do današnje Požege
Požega idućeg tjedna slavi svoj Dan grada – Grgurevo. Tim povodom, u emisiji Školsko zvono govorilo se o bogatoj povijest grada, o megalodonu koji je plovio Panonskim morem, od antike i srednjeg vijeka preko Osmanlija pa sve do novije povijesti. Više o povijesti požeškog kraja i grada Požege doznali smo od kustosa-pedagoga Gradskog Muzeja Požega, Mateja Peharde.
Požega uskoro slavi i veliku, okruglu, rođendansku obljetnicu – 800 godina od prvog spomena imena grada što je iz povijesne perspektive vrlo značajno
Danas ćemo, ususret Grgurevu, našem danu grada, sažeti sve ono što je najbitnije za prošlost Požeške kotline i razvoja života na ovim prostorima. Napomenuo bih da su izvori za današnji „sat povijesti“ nama najvažnije knjige za povijest Požege: Kempfova monografija, zatim „Požega 1227-1977 (750. obljetnica) te iz Gradskog muzeja Požega Katalog stalnog postava koji zaokružuje povijesnu priču o Požegi, rekao je Peharda na početku.
Krenimo od prapovijesti
Kada govorimo o prvim poznatim oblicima života na ovim prostorima, vežemo se uz razdoblje Panonskog mora koje dobrim dijelom pokriva i Slavoniju, a posebno požeško gorje. Ta početna točka nas vraća gotovo 15 milijuna godina unazad, a ovdje smještamo i megalodona, najvećeg morskog psa koji je ikada postojao, a koji je izumro prije 1 milijun i 500 000 godina, pronađen je njegov zub na brestovačkom području što nam govori da je ovaj veliki morski pas plovio kroz „požeški kraj“.
Nakon postupnog isušivanja i nestanka mora s ovih prostora, kopnene životinje borave i naseljavaju naš kraj, a bogati nalazi upućuju na to da su ovdje boravili mamuti, vunasti nosorozi, bizoni, veliki jeleni, pećinski medvjedi, hijene i druge divlje životinje.
Već u vrijeme kolonizacije istočnog Jadrana te prodiranja raznih kulturnih skupina u kontinentalni dio Hrvatske, na području Požeštine pojavljuje se kulturna skupina Kaptol, prema arheološkom lokalitetu Kaptol Gradca, a uz tu kulturu vežemo starije željezno doba, bogate nalaze u grobnim humcima te kulturne kontakte čak i s Grcima o čemu nam svjedoči i pronađena kaciga grčkog tipa na prostoru Kaptola.
Stigli smo i do Antike
Poznato je da se požeški kraj našao na sjecištu različitih trgovačkih puteva rimske provincije Panonije [Požega je dio rimske provincije Pannonia superior], a Plinije opisuje upravo taj kraj kao beskrajnu šumsku ravan, „žironosne šume“ koje su omogućile razvoj i vrlo visoku kvalitetu tla, ali i mnoštvo životinja od kojih je bilo više koristi i zbog hrane i odjeće (krzna i slično).
Ovdje se spominje naselje Incerum te bogata kasnoantička nekropola koja je istražena u kontekstu rimskog razdoblja na ovim prostorima. U tom povijesnom razdoblju požeški kraj proživljava sve kulturološke promjene koje se odnose i na Europu, a ovaj dio Europe naseljavaju Slaveni.
Srednji vijek je, moglo bi se reći, početna točka povijesti Požege
Veže se uz 1227. godinu, a početna točka povijesti samog grada uzima se zato što se radi o prvom pisanom zapisu imena samog grada – kada kaločki nadbiskup Ugrin kupuje požešku tvrđu kako bi se borio protiv heretika – bogumila koji su prijetili iz Bosne (potvrda pape Honorija III. – 11.1.1227), grad se razvija oko utvrde, a ubrzo će postati kraljevski posjed ugarskih vladara, već 1235. godine te će kraljice (iuris reginalis – kraljičin grad) i drugi plemići boraviti i skrivati se od nedaća (prodor Tatara u 13. stoljeću).
Važno je napomenuti da se Požega spominje i ranije, 1210. godine, ali u svojstvu županije
U 13. stoljeću Požega će se prvi put spomenuti kao Varoš, (Posagawar) što je znak da se grad razvija u širem kontekstu od same utvrde. Veliku ulogu u razvoju grada igra i zborni kaptol sv. Petra, ali i brojni redovi koji dolaze u Požešku kotlinu u tom razdoblju što omogućuje ubrzani razvoj u kršćanskom civilizacijskom krugu koji naginje tadašnjoj zapadnoj Europi. U Požegi se podižu crkve, samostani te grad, barem onaj središnji dio, dobiva vizuru kakvu će zadržati kroz cijelu svoju povijest.
Gradom je dominirala tvrđa, odnosno utvrda koja i danas nekim svojim dijelovima podsjeća na utvrđenu konstrukciju na današnjem „starom gradu“ ili nekadašnjem „Strossmayerovom šetalištu“. Tvrđa će već u 17. stoljeću biti ruševinom, a u 18. stoljeću će se u potpunosti očistiti, odnosno građevinski materijal poslužit će i za izgradnju katedrale i okolnih kuća.
Prisjetimo se i burnog razdoblja kada su našim krajem vladali Osmanlije – Osmansko carstvo
Požega u 16. stoljeću pada u ruke Osmanskog Carstva, iako već u 15. i 14. stoljeću biva napadana i opustošena, tek je 1537. godine pala u ruke Osmanlija, a orijentalni mirisi kave, nargile, muslimanskog načina života osjetit će se do pred kraj 17. stoljeća. Požega će postati muslimanski grad, redovnici i crkveni dostojanstvenici će većinom otići iz Požege, a dotadašnje crkve bit će pretvorene u džamije među kojima će biti i carska (škerklot ili šerklot) džamija koja je taj naziv dobila jer je vrlo vjerojatno bila prva podignuta u Požegi.
Grad postaje sjedište sandžaka koje će obuhvaćati gotovo cijelu tadašnju Slavoniju, a posebno istočni dio te će biti upravno i administrativno središte. Požega je tada postala trgovinsko središte Osmanskog Carstva koje nadire dalje u Europu te će zbog takvih prednosti biti iznimno razvijen grad u cijeloj osmanskoj vladavini u tom razdoblju.
U jeku raznih borbi u Europi, osmanska Požega pokazat će se, za to razdoblje, kao jedan od vjerski tolerantnih gradova te će tako požeški katolici koji su živjeli u dvije četvrti (mahale) imati pravo na vjersku slobodu kao kada je vjernike crkveno zvono pozivalo na obrede, a redovnici su se mogli slobodno kretati. Povijesne knjige kažu da „nigdje u Osmanskom Carstvu kao u Požegi nisu katolici uživali tolike slobode“. Iako su uživali slobode, život im je svejedno bio otežan i naporan, ipak, održali su se u Požegi. Nakon velikog bečkog rata Osmansko Carstvo je počelo sve više i više gubiti na prostoru Europe, a to su osjetili svi vladari smješteni upravo na granicama s Osmanskim Carstvom.
Tako je Habsburška Monarhija pokrenula protuofenzivu i počela oslobađati i dijelove Slavonije, a u obrani Požege istaknuo se general Hans Dunewald koji je, između ostalog, došao osloboditi i Požegu. U borbi na požeškom polju priključio mu se fra Luka Ibrišimović s četom ustanika te su zajedničkim snagama ušli u napuštenu Požegu (1687.). Iako je ta godina označila protjerivanje Osmanlija, opasnost nije prestala.
Budući da su bili vrlo blizu Požege i dalje, u nekoliko navrata su ju napadali, a posebno se to može iščitati iz pisama koje je pisao Luka Ibrišimović, već sljedeće godine Osmanlije su se organizirali i krenuli put Požege, utaborili se na požeškim brdima spremni za napad.
Prema narodnoj predaji i legendi, herojskim činom fra Luka je organizirao pobunjeničku vojsku i iznenada napao utaborene Osmanlije svim vrstama oružja te ih uspješno protjerao. S obzirom na to da se radi o narodnoj predaji, povjesničari se ne mogu složiti oko datuma, no već je u tradiciji uvriježeno „grgurevo“ (12. ožujka – prije drugog vatikanskog koncila – grgurevo je danas na 3. rujna) koje tako postaje simbol oslobođenja Požege, a Požežanima taj dan postaje iznimno važan kroz daljnji tijek povijesti jer se tradicionalno slavi i obilježava u vinogradima – taj će događaj postati i Dan grada koji uskoro slavimo, a Grgurevo će 2007. postati zaštićeno nematerijalno kulturno dobro kao jedinstveni vinogradarski običaj kada se u vinogradima tradicionalnom proslavom i pucanjem iz topova mužara slavi pobjeda nad Osmanlijama.
Osim ponekih predmeta, kulturni kontakti ponajviše ostvarili su se (i ostali) u jezičnim oblicima, a o tome najbolje svjedoče Tekija i Arslanovci kao tipični turcizmi u toponimima uz okolna sela Ašikovci, Bektež, Bešinci, Bolomače, Daranovci, Eminovci, Alaginci, Alilovci, Dervišaga itd., ali i u svakodnevnom govoru: bubreg, džep, tambura, top, čarapa, avlija, kapija, bekrija, boja itd.
Stižemo i do Novoga doba, odnosno do 18. i 19. stoljeća
Povratak u kršćanske korijene započeli su isusovci koji su dolaskom u Požegu željeli obnoviti vjerski život, ali i pokrenuti obrazovne sustave. Tako se uz isusovce veže osnivanje najstarije gimnazije u Slavoniji koja je s radom počela 1699. (prema točnim zapisima u jesen 1698.), a njihov doprinos u kulturnom i obrazovnom smislu je neprocjenjiv za požeški kraj.
Ovdje možemo istaknuti jednog od najpoznatijih isusovaca za naš grad, Antuna Kanižlića, autora religiozne poeme „Sveta rožalija“. Sredinom 18. stoljeća isusovci će pokrenuti ljekarništvo u Požegi, ali i visoko učilište (Academia Possegana) koje je osnovano 1761. godine te uz Zagreb Požegu činilo jedinim gradom visokog učilišta. Studij je obuhvaćao teologiju i filozofiju, a održao se samo 15 godina zbog ukinuća isusovačkog reda 1773. godine, što znači da je 3 godine „nadživio“ i ukinuće isusovačkog reda. Razvoj Požeštine u povijesnom smislu obuhvaća obnovu županije (1745.) te povelju s povlasticama slobodnog kraljevskog grada (1765.) [U tom međurazdoblju definirano je i znakovlje grada i županije, a prvi zapis o grbu kakvog poznajemo danas pripisan je 1699. godini kada su gradski „senatori“ svjedočili kupoprodaji konja]. Požega je tada naseljena obrtnicima, cehovskim udruženjima: krojačima, gumbarima, čizmarima, postolarima, remenarima, krznarima, a vrlo je razvijen i zlatarski obrt. Kroz 18. stoljeće Požega postaje i sajamski grad i prati ju snažan gospodarski razvoj.
Nedaće koje su zahvatile grad u razdoblju prije 18. stoljeća nastavile su se i kroz 18. stoljeće, ne u smislu „ognja i mača“, već kroz zadnju veliku epidemiju kuge na ovim prostorima koja nije poštedjela Požegu (1739. g.), a trajni spomen na tu strašnu bolest je naš popularni „kužni pil“, odnosno Zavjetni spomenik Presvetom Trojstvu koji su Požežani podigli deset godina kasnije [U povijesnim knjigama spominje se od 1500 do 2000 stanovnika, uzevši u obzir i užu okolicu grada, a stradalo je tada „pola“ stanovništva – gotovo 800 ljudi. Među stradalima su bili i članovi obitelji baruna Trenka – supruga i četvero djece, a dvogodišnja kći baruna Trenka sahranjena je u crkvi Duha Svetoga].
Kraljica Marija Terezija aktivno je sudjelovala u obnovi požeškog kraja pa je tako zahvaljujući njezinom angažmanu izdana dozvola za izgradnju današnje katedrale koja će biti posvećena sv. Tereziji Avilskoj. Grad je imao probleme i s učestalim velikim poplavama i požarima pa je tako prilikom jednog požara 1779. godine izgorjela gradska vijećnica, a u 19. stoljeću će veliki požar uništiti središnji dio grada, tada će (1842. godine) stradati i povelja kraljice Marije Terezije o statusu slobodnog kraljevskog grada te franjevački samostan i crkva Duha Svetoga.
Veliku ulogu Požežani su imali u razdoblju revolucionarnih 1848./49., a svakako treba istaknuti Miroslava Kraljevića (župana) te Vjekoslava Babukića (nama poznatog po Ilirskoj slovnici (1854.), prvoj cjelovitoj gramatici hrvatskoga jezika). Nadimkom „slavonska Atena“ Požega je uživala ugled u Slavoniji i Hrvatskoj, a brojni znanstvenici, književnici i umjetnici s požeškom su adresom djelovali i na međunarodnoj, europskoj sceni.
Ovdje valja izdvojiti našeg poznatog slikara, umjetnika Miroslava Kraljevića koji je u Požegi imao i svoj atelje. U tom razdoblju također je za cijelu Požeštinu važno spomenuti Julija Kempfa, čovjeka koji je u gradu Požegi imao više uloga – počevši od učitelja, ravnatelja škole pa do sudjelovanja u nastanku vatrogasnog društva, planinara, zatim u putopisnim avanturama, arhivističkim poslovima, fotografiranju, povjesničarskim poslovima pa sve do političke funkcije gradonačelnika. Uz njega vežemo prvu knjigu o gradu Požegi izdanu 1910. na kojoj je radio punih 12 godina, a i danas je Požegi važno štivo u proučavanju povijesti cijelog požeškog kraja. Njegov vjenčani kum bio je Dragutin Lerman, nama poznati istraživač Afrike koji je boravio u Kongu, a u Požeštini se okušao u istraživanjima rude te ga je put odveo i do Bosne u toj potrazi. 20. stoljeće obilježila su dva svjetska rata te domovinski rat koji nisu izravno utjecali na sam grad Požegu, ali se grad našao u neposrednoj opasnosti 90-ih godina.
U samostalnoj Republici Hrvatskoj prvi gradonačelnik Požege bio je Dragutin Štirmer, a iste te godine, 1993., usvojen je grb grada čiji su elementi definirani još u 18. stoljeću te zastava [avers grb grada // revers – tri medaljona s likovima fra Luke, Terezije Avilske i kužnog pila)]. Tada je i sv. Terezija Avilska proglašena zaštitnicom grada.
Cijelu emisiju Školsko zvono poslušajte i na našem Mixcloud kanalu
