U svojoj rodnoj Požegi uz zvuke tambura sahranjen Boris Ćiro Gašparac

Boris Ćiro Gašparac, rođen 13. svibnja 1945. u Požegi, svoju je ljubav prema glazbi pretvorio u poziv, oplemenivši živote mnogih svojim talentom, strašću i predanošću. Ćiro je preminuo u 80. godini života, 22. siječnja 2025. godine.

U njegovoj rodnoj Požegi danas je održan pogreb na Groblju svetog Ilije, a čemu je prethodila komemoracija u Gradskom kazalištu Požega.

Glazbeni put započeo je kao član benda “Crni šest”, s kojim je 1991. nastupio na požeškom festivalu Zlatne žice Slavonije. Njihova pjesma “Laže selo, lažu ljudi” postala je svevremenski hit, utkana u tamburašku tradiciju. Iako prepoznat po tamburaškoj glazbi, bio je svestran umjetnik, podjednako inspiriran rockom, jazzom i gospelom.

Njegov bogat repertoar uključuje nezaboravne skladbe poput “Da sam imo šaku dukata”, “Idem, idem ej živote”, “Leina”, “I kad nisam s tobom bit ću”, “Pustite me bar da sanjam” i mnoge druge, od kojih su mnoge postale glazbeni klasici.

Za svoj doprinos kulturi i umjetnosti, bio je nagrađen nagradom Požeško-slavonske županije za životno djelo, kao i Medaljom grada Zagreba za poseban doprinos u promicanju kulture.

Bio je majstor nekoliko instrumenata, školovan u solo pjevanju, i unatoč poznim godinama, nije se umorio u potrazi za glazbenom inspiracijom. Njegov je život bio glazba, a glazba njegov život.

Njegov doprinos festivalu Zlatne žice Slavonije ostavio je neizbrisiv trag. Kao interpretator slavonskih pjesama i čuvar tamburaške tradicije, Ćiro je svojim nastupima redovito davao poseban duh festivalu, povezujući publiku s autentičnim zvukom Slavonije.

Veljko Valentin Škorvaga prisjetio se Ćire kroz lijepe uspomene koje su stvarali pedeset godina.

„Družili smo se sve do zadnjeg dana, prepričavali smo svoje živote zgode i nezgode, gdje je uvijek isticao svoju obitelj, svoju djecu i unuke – s njima je bio neizmjerno sretan. Bio sam kao njegov prijatelj i brat neizmjerno sretan jer sam mu napisao puno pjesama koje je on s radošću izvodio. Uvijek je tražio od mene „znaš, kad napišeš pjesmu, daj da se u refrenu čuje moj raspon glasa, da to nosi, da ljudi budu sretni, a da budem to ja“. To je bila jedna osoba koja je u sebi imala veliku i široku dušu i ponosan sam što sam bio njegov prijatelj. Nikad nikoga u životu nije izdao, bio je toliko vjeran svom prijateljstvu, da kad je nešto obećao i kad je teško bio bolestan, on je nastojao doći – to je Ćiro Gašparac, Ćiro Požeški. Neka mu je laka hrvatska i požeška gruda.“ – rekao je Veljko Valentin Škorvaga.

Branko Uvodić spomenuo je uspjehe koje je Ćiro postigao kroz svoje pjesme i mnoge nastupe, ali da on nije bio samo pjevač, bio je prvo čovjek.

„On se ponosio svojim gradom, svojim Festivalom. Ćiro je bio čovjek, danas je sve manje ljudi, na koje se možeš pouzdati i kojima možeš vjerovati. Jučer sam se s puno knedli u grlu opraštao od njega u Zagrebu, vjerujte mi bio je prepun krematorij, ljudi su svojim dolaskom došli potvrditi to što je on cijeli život radio i volio – to je bila glazba. Požega je mjesto našeg upoznavanja, požeški Festival davne 90. godine, od onda pa do 22. ovog mjeseca, mi smo braća. Prošli smo Lijepu našu jedno četiri ili pet puta kroz emisiju. Bilo je jako puno i dobrotvornih koncerata, jer danas sve manje ljudi imaju volje doći besplatno nastupiti. Preko 700 koncerata naš Ćiro je održao bez ikakvog honorara, zaista se uvijek rado odazivao, a zato je bio rado prihvaćen. Osvajao je nagrade, ali što je još važnije, osvajao je srca slušatelja.“ – rekao je Branko Uvodić.

Pri kraju svog obraćanja, Branko Uvodić pročitao je stihove pjesnika Peje Šimića „In memoriam Borisu Ćiri Gašparcu”.

Spustila se zima na ravnicu.
Na šorove, njive i sokake.
Utihnula pisma tamburaša,
Ptići topla napustila gnijezda,
Još se jedna ugasila zvijezda.

Usahnula životna svjetiljka
Tamburaša slavonske ravnice,
Poj slavuja i let kormorana.
Odletio nebu na divane
Ćiro Požeški, Bećar naših dana.

Na gitari jedna žica manje.
Orljavo, Čut’ ga nećeš više.
U tišini kroz dušu slavonsku
Sjećanja će žuborit’ i teći,

Otiš’o je u nebeski spokoj,
Sve je rek’o – što je imao reći.

Od danas je, nikada napisana i preko 800 godina stara, knjiga zaslužnih i znamenitih Požežana, bogatija za još jedno ime, rekao je saborski zastupnik i gradonačelnik Grada Požege Željko Glavić.

„O njegovom radu i umjetničkom djelovanju na glazbenoj sceni govorit će i pisati još dugo mnogi pozvaniji od mene. Njegova smrt veliki je gubitak za njegovu obitelj, ali i za Požegu, za Slavoniju i za cijelu Hrvatsku. No, ono što ostaje iza njega, njegovo je neprocjenjivo nasljeđe, pjesme koje ćemo slušati i pjevati, uspomene koje ćemo prenositi i inspiracija koja će živjeti u mladim glazbenicima koji nastavljaju njegovim tragom. Njegova uloga u glazbenom svijetu bila je velika, a njegov doprinos promicanju i čuvanju slavonske kulture i kulturne glazbene baštine neprocjenjiv. Tješi nas činjenica da Ćiro nikada neće biti zaboravljen, njegova glazba i duh zauvijek će ostati prisutni u našem gradu, u našim srcima i u našim običajima. Požega mu danas izražava zahvalnost na svemu što je učinio za ovaj grad, za našu kulturu i našu zajednicu. Hvala mu na svakoj pjesmi, svakom stihu i svakoj emociji koju je podijelio s nama. Uvijek će ostati naš Ćiro Požeški, čiji će duh zauvijek živjeti u melodijama koje nam je ostavio.“ – rekao je gradonačelnik Željko Glavić.

U ime obitelji obratila se kći Lana koja je za Požegu rekla kako „Nema boljeg mjesta da ostavim tatu zauvijek“.

„Zahvalila bih Gradu Požegi i festivalu Zlatne žice Slavonije što su sve organizirali da tata ode dostojanstveno. Sama znam da je, iako smo cijeli moj život u Zagrebu, je uvijek govorio o Požegi. Čak je rekao da u našoj kući napravimo polukrugove koji će ga podsjećati na njegovu Požegu, i sad kad sam se iz Zagreba vozila prema ovdje rekla sam „Nema boljeg mjesta da ostavim tatu zauvijek“. Za mene je on bio samo tata, ali uz sve ove ljude koji su se rado odazvali njegovom posljednjem ispraćaju, mene čine još ponosnijom za sve što je on bio u profesionalnom smislu i za to što je bio čovjek s velikim Č.“ – istaknula je Lana.

Na samom kraju komemoracije, prisutne su pozvali da se zajednički oproste od Borisa Ćire Gašparca i čuvaju uspomenu na njega kroz njegovu glazbu i djela. Na Groblju svetog Ilije, uz obitelj, suprugu Lovorku i kćeri Sanju i Lanu, od Ćire su se oprostili mnogi stanovnici Požeštine. Posljednji ispraćaj započeo je pucnjem grgurevskoga topa, a završio uz zvuk tambura.

Fotogalerija