[NAJAVA] Predavanje o proslavama Martinja u prigodi blagdana svetog Martina
Proteklog tjedna, u emisiji „Jutro s Matkom“ razgovarali smo s dr. sc. Rahelom Jurković, uglednom hrvatskom etnologinjom, kulturnom antropologinjom i povjesničarkom umjetnosti, koja će na sam blagdan svetog Martina, u ponedjeljak 11. studenoga, odnosno danas, održati predavanje o proslavama Martinja, u prostoru Udruge Stjepan Koydl s početkom u 18,00 sati.
Možete li nam objasniti zašto je Martinje vezano uz svetog Martina?
„Martinje u današnjem smislu te riječi u našim krajevima najviše vežemo uz takozvano krštenje mladog vina koje se odvija privatno, u podrumima vinogradara, i javno, u smislu veselih događanja koja su obilježena kratkim šaljivim izvedbama u kojima se muškarci maskiraju u biskupe i ministrante, a ponekad u tim izvedbama sudjeluju kao „glumice“ i žene.“
„Sam sveti Martin, koji je rođen 316. ili 317. godine, a umro 397. godine, nema puno veze s vinom.“
„No, on je umro 8. studenoga, a sahranjen je 11. studenoga i dan njegove sahrane slavi se kao spomendan sveca. To je vrijeme svršetka poljoprivredne godine, a u neka starija vremena to je bilo doba neposredno pred jednu od tri korizmi koje su se godišnje obilježavale odnosno prakticirale. Ta je korizma počinjala 14. studenog, zvala se i martinska korizma, a dane prije toga, uključujući Martinje, onda možemo povezati s onim što danas vežemo uz dane prije korizme pred Uskrs: pokladne dane. Tako, ako ćete pratiti u Požegi javni pučki obred krštenja mladog vina ili mošta, onda ga možete usporediti s pokladnim svečanostima koje se možda ne odvijaju u Požegi ili okolici, ali se odvijaju drugdje po Hrvatskoj: na komičan se način u sam obred tzv. krštenja mošta uvodi šaljivo i duhovito prizivanje nekih događanja koja su aktualna, kao i ličnosti koje su nečim privukle pažnju šire javnosti.
„To naše Martinje ima veze za svetim Martinom u tome što se spomendan sveca godinama razvio u simboličan čin završetka poljoprivredne godine, posebno završetka vinogradarskog ciklusa, kada je mlado vino spremno za piće.„
„Svakako bih iskoristila priliku i rekla da je sveti Martin bio osoba besprijekorna karaktera, rimski vojnik koji je od malena prigrlio kršćanstvo, poslije se zaredio, a isticao se svojim vrlinama na koje bi se, danas pogotovo, trebalo ugledati: pomaganje siromašnima, poniznost, dostojanstvo, pravičnost, strpljivost, ustrajnost u molitvi, sućut prema grešnicima. Život svetoga Martina opisao je njegov suvremenik Sulpicije Sever i taj tekst, odnosno knjiga nedavno je prevedena i na hrvatski jezik.“ – otkrila nam je gospođa Rahela Jurković.
Kako se proslava Martinja razvijala kroz povijest u Požegi? Postoje li specifične tradicije koje su se održale do danas?
„Mnogi znanstvenici koji istražuju slavljenje spomendana svetog Martina u Hrvatskoj uglavnom pišu da je Martinje običaj vezan uz sjeverozapadnu Hrvatsku, što nije točno, odnosno proslave Martinja u Slavoniji i Požegi do sada se nisu znanstveno istraživale. U Glasniku Županije požeške, koji je izlazio krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nalazimo zapise o tradiciji proslava Martinja kao krštenja mošta i dana kada se za jelo poslužuje guska. Naime, uz svetog Martina vezana je i legenda o tome kako je bio skroman i ponizan te nije smatrao da zaslužuje biti izabran za biskupa Toursa u današnjoj Francuskoj.“
„Sakrio se, kaže legenda, među guske no jedna ga je guska gakanjem izdala. Tako se on nekada prikazuje na slikama među guskama.“
„Najčešće se u ikonografiji sveti Martin prikazuje kao konjanik i vojnik, što je nekoliko godina i bio, koji dijeli sa siromahom dio svoga plašta, jer mu ništa drugo tom zgodom nije mogao dati.“
„No, vratimo se podacima iz Glasnika Županije požeške.“
„U humoreski objavljenoj u jednom broju Glasnika iz 1898. spominje se gospođa kojoj je „utovljena martinska guska bila najmilija“. Zatim oko Martinja 1903. nalazimo: „Po starinskom običaju proslavljeno je na 11. o. mj. Martinje u našem gradu. U privatnim kućama, pa ponešto i u javnim lokalima krstilo se, kako kažu, vino, uz dobre zalogaje, što su ih spremile domaćice.“ A 1904. nalazimo na ovaj članak: „Martirije. Po starom običaju na Martinje se ‘krsti’ vino. Mošt je većinom odvrio, te je sada vino, koje valja kušati, kakovo će biti tada taj čin proslaviti debelom martinskom guskom, uz koju se može podnieti ćevap i dr. slični jedjeci, koje će domaćice spremiti da se može što obilnije potrošiti dobra vina.“ U Požeškim novinama potom, 1920-ih i 1930-ih, nalazimo da su se martinske zabave održavale u organizaciji Hrvatskog pjevačkog društva Vijenac i Građanskog streljačkog društva u Građanskoj streljani. Nešto od toga se do danas izgubilo, nešto izmijenjeno, drugo dodalo… kao što se uostalom i inače s vremenom običaji mijenjaju.“ – također otkriva gospođa Jurković.
Kako se proslava Martinja kod nas razlikuje od drugih sličnih proslava u Europi?
Pučke obrede krštenja mošta na Martinje nalazimo u zemljama istočne Europe, dok se spomendan svetog Martina drugdje obilježava na drugačije načine. Na primjer, 11. studeni u Francuskoj se prvenstveno slavi kao dan primirja odnosno završetak Velikog rata – I. svjetskog rata, te se širom zemlje, na taj dan koji je i praznik, održavaju svečanosti odavanja počasti za milijun i pol ljudi koji su u Prvom svjetskom ratu dali svoj život za Francusku.“
„Uz svetog Martina u Francuskoj vezane su i neke uzrečice.“
„A la Saint-Martin, l’hiver est en chemin: L’été de la Saint-Martin dure trois jours et un brin.“ U prijevodu: „Na Martinje, zima je na putu. Ljeto Martinja traje tri dana i samo tren“. Ili ova: „Si le brouillard entoure Saint-Martin, l’hiver passe tout bénin“, što znači: „Ako je za Martinje magla, zima će biti blaga“.“ – objasnila je gospođa Jurković.
„Spomenula bih još jednu tradiciju, a to je da djeca ponegdje u Francuskoj, a posebno u Njemačkoj, na Martinje u vrtićima i školama izrađuju lanterne, odnosno lampione koje onda navečer na Martinje nose, hodajući ulicama u povorkama.“
„Nekad je i s njima konjanik odjeven tako da asocira na svetog Martina koji je ispred današnjeg Amiensa u Francuskoj, kao vojnik tadašnjeg Rimskog carstva, udijelio siromahu komad svoga plašta kako bi ga spasio od hladnoće. U Njemačkoj se djeci tada dijele i „Martinove vrećice“ sa slatkišima, sušenim voćem i sličnim stvarima, u kojima je obavezno i čovječuljak od slatkog dizanog tijesta – „Weckmann“ ili „Stutenkerl“, s očima od grožđica i glinenom lulom u ruci. No, ne treba zaboraviti ni da je sveti Martin, koji je za svoga života živio na prostorima današnje Mađarske, Italije, Francuske i Njemačke, ličnost koja se u današnjoj Europi slavi zbog svojih vrijednosti, posebno dijeljenja s drugima i pomoći bližnjima, koje bi nam trebale biti uzorom ispravnog ponašanja i djelovanja.“ – rekla je za kraj gospođa Rahela Jurković.
Tijekom razgovora smo doznali mnogo toga, no ostatak će ostati za otkriti svima koji se upute na predavanje koje će održati gospođa Jurković, u prostoru Udruge Stjepan Koydl u Požegi, na adresi Vučjak 2 s početkom u 18,00 sati.
