Sport

Na današnji dan prije točno 60 godina osnovan je Nogometni klub “Slavonija” Požega

01-02-2024 • 12:34
Rva
U članku koji prenosimo s Požeškog športskog saveza nalazi se kratak pregled samih početaka nogometne igre u gradu Požegi i Požeštini te su opisane okolnosti koje su dovele do pojave Nogometnog kluba Slavonija kao i kratak pregled povijesti kluba. 

Na današnji dan prije točno 60 godina, 1.veljače 1964. osnovan je Nogometni klub “Slavonija” Požega. U članku koji prenosimo s Požeškog športskog saveza nalazi se kratak pregled samih početaka nogometne igre u gradu Požegi i Požeštini te su opisane okolnosti koje su dovele do pojave Nogometnog kluba Slavonija kao i kratak pregled povijesti kluba. 

Prvu nogometnu loptu u Požegu donosi 1908. godine poznati književnik Josip Pavičić – Pepa. U lipnju iste godine odigrana je i prva nogometna utakmica u Požegi pa se 1908. godina smatra početkom organiziranog igranja nogometa u našem gradu. Tih godina požeški studenti koji su studirali u Beču, Pragu i Zagrebu preko ljetnih praznika donose lopte i igraju novu igru po gradskim livadama te potiču mlade na bavljenje ovim lijepim sportom. Iste te 1908. godine osnovan je i prvi nogometni klub u gradu od strane požeških gimnazijalaca koji su ga nazvali „Nogometni klub seniora“ a godinu dana poslije naziv kluba je promijenjen u Srednjoškolski športski i nogometni klub „Trenk“.

Narednih godina zbog Prvog svjetskog rata, nogomet kao i cjelokupni sport nije imao priliku za pravi razvoj. Tek 1919. godine na inicijativu tadašnjeg financijskog službenika Mirka Valtrovića osniva se nogometni klub pod imenom «PŠK» što je bila skraćenica od «Požeški športski klub». Valtrović je u to vrijeme bio poznati sportski entuzijast, dobro upućen u nogomet, tenis a posebno u klizanje. Među prvim osnivačima «PŠK» osim njega bili su Klojber, braća Markulin, braća Manuci i braća Kohn.

Prvo igralište je bilo improvizirano na prostoru današnjeg gradskog naselja „Sajmište“. Godine 1920. gradi se isto tako improvizirano igralište na prostoru današnjeg plivačkog bazena. Taj prostor tada je bio vlasništvo Ratarnice koja ga je ubrzo poklonila nogometnom klubu, koji je preko zime na njega puštao vodu i pravio klizalište te naplaćivao ulaz. Godine 1920. osniva se i drugi klub, NK «Zmaj», koji okuplja radnike i obrtnike, a pri Gimnaziji «Celeritas» koji je bio pravi rasadnik budućih nogometaša.

Svi ti klubovi igraju prijateljske utakmice s klubovima iz susjednih mjesta, jer tada još nije postojao organizirani sustav natjecanja. Godine 1923. prestaje s radom «Požeški športski klub» ali članovi njegove uprave iste godine osnivaju „Građanski športski klub“ poznatiji kao NK «Građanski» u koji su ušli i klub požeških radnika „Zmaj“ te klub požeških trgovaca „Viktorija“ (osnovan 1922.).

Godine 1929. osniva se Radnički klub «Proleter» čiji rad režim već 1931. godine zabranjuje. No isti ljudi a prije svih profesori Viktor Ivičić i Ivan Barišić iste godine osnivaju Sportsko društvo «Radnički» u čijem sastavu postoji nogomet, hazena (preteča rukometa), šah, recitatorska grupa i bogata knjižnica.

Te 1931. godine NK «Radnički» postaje članom III župe u okviru osječkog podsaveza, ali i dalje odigrava mnoge zanimljive prijateljske utakmice, posebno s ekipama zagrebačkog podsaveza. Istodobno u Požegi uspješno djeluje i NK «Građanski» a 1932. godine osnovan je i „Trgovački športski klub“.

Ovakva aktivnost pogoduje osnivanju i drugih klubova ne samo u gradu Požegi već i u cijeloj Požeštini. Godine 1924. osnovan je NK „Ljeskovica“ (Ljeskovica), 1925. Celeritas (Kutjevo), 1926. Zrinski (Pleternica), 1930. Velika, Vražjak (Sesvete), Zemljoradnik (Treštanovci) i Mihaljevci. Ti klubovi djeluju duže ili kraće vrijeme sve do početka 1941. godine kada zbog Drugog svjetskog rata prestaje svaka sportska aktivnost.

Dva kluba koja su ostavila najviše traga u požeškom nogometu tog doba svakako su Građanski (osnovan 1923.) i Radnički (osnovan 1931.) između kojih se razvio veliki rivalitet i to ne samo u sportskom smislu. Za Građanski su navijali i igrali gradski trgovci a Radnički su podržavali pripadnici radničke klase. Desetak godina njihovi su susreti bili pravi derbiji na kojima je bila nazočna većina građana Požege. Početkom Drugog svjetskog rata oba kluba prestaju s radom. Prva nogometna utakmica nakon rata odigrana je u jesen 1945. između domaćeg «Radnika» i boraca XII. udarne divizije čiji su igrači savladali domaćina rezultatom 0:3. .

Sljedeće godine, 1946. osniva se Sportsko društvo «Jedinstvo» koje u svom sastavu okuplja sve sportove, a posebno nogomet, košarku, šah, kuglanje, a malo kasnije i rukomet. Jedinstvo su podržavali i za njega igrali gradski trgovci slično kao što su prije rata igrali za Građanski. Jedinstvo je svoje utakmice igralo na igralištu pored ljevaonice. Zbog male mogućnosti da se mladež uključi brojnije i u druge sportove osniva se 1954. godine i drugi nogometni klub pod imenom «Radnički». Klub je osnovan kao protuteža Jedinstvu ali i kao nasljeđe prošlosti. Za Radnički su većinom igrali radnici ljevaonice.

Oba kluba imaju dobre rezultate, ponovno se razvija veliki rivalitet te su međusobne utakmice glavni događaji u gradu. Jedinstvo i Radnički su igrali u istom rangu kao članovi osječkog podsaveza. Između ta dva kluba često je dolazilo i do nesporazuma jer su igrali na zajedničkom Stadionu kraj Orljave koji je otvoren 27. 07. 1954. pod imenom Stadion NK Jedinstva, a na otvorenju novoizgrađene zapadne tribine gost je bio tadašnji drugoligaš FK Mačva (Šabac). 

Rad u klubovima nije počivao na stručnim temeljima pa je s vremenom došlo i do stagnacije. Tadašnji “Požeški list” u svom izdanju od 06. 02. 1964. u članku pod naslovom “Masovnost i kvaliteta” donosi ovaj tekst :

“Šta je s nogometom u našem gradu. To je pitanje koje su postavili ljubitelji ove popularne grane sporta. Predstavnici našeg grada “Radnički” i “Jedinstvo” zauzimaju posljednja mjesta na začelju tablice Slavonske nogometne zone. Da li će zaista obojica ispasti iz ovog takmičenja? Ostala dva predstavnika “Požega” i “Zvečevo” takmiče se u prvenstvu Podsaveza i nema izgleda da bilo koji od ova dva kluba osvoji prvenstvo Podsaveza i da eventualno učestvovanjem u kvalifikacijama uđe u Slavonsku zonu i zamijeni onoga, koji će iz te zone ispasti.

Sportski radnici našeg grada iskoristili su ovu zimsku pauzu, da dadu odgovor na to pitanje i nađu izlaz iz te nimalo ružičaste situacije. U sporazumu sa sportskim organizacijama, Upravni odbori “Jedinstva” i “Radničkog” održali su nekoliko sastanaka, na kojima su diskutirali kakve mjere i šta treba poduzeti, da se podigne kvalitet i ugled našeg nogometa. Na tim sastancima utvrđeni su razlozi koji su doveli do ovakvog stanja i odlučeno je da se hitno i energično pristupi provođenju predviđenih mjera. Zaključci se već provode u život.”

Tako je Radnički održao svoju godišnju skupštinu 31. siječnja 1964. i donio odluku o prestanku rada. Drugi gradski klub „Jedinstvo“ održao je Skupštinu dan poslije, 01. veljače 1964. u punoj dvorani “Društva trgovinskih radnika”, a na toj sjednici prisutni su bili i predstavnici Radničkog. Skupština je jednoglasno donijela odluku o osnivanju nogometnog kluba pod imenom NK „Slavonija“, odnosno promjeni imena iz Jedinstvo u Slavonija. Zbog toga se Slavonija može smatrati sljednikom Jedinstva i kao godinu osnutka službeno voditi 1946. godinu. Prema tome požeški klub postoji već 78 godina, a pod nazivom Slavonija nastupa punih 60 godina. 

Uz odluku o promjeni imena Skupština održana 01. 02. 1964. donijela je jednoglasno još nekoliko odluka i zaključaka. Između ostalog da se odmah pristupi okupljanju omladine odnosno juniora i subjuniora, da se osiguraju stručni treneri za rad s omladinom, o potrebi osiguranja materijalnih sredstava i pristupanju uređenju ograde i stadiona. Skupštinu je otvorio i vodio predsjednik Jedinstva Drago Marić, a izvještaj o radu kuba u 1963. godini podnio je tajnik Katušić. On se kritički osvrnuo na rad kluba i slab uspjeh momčadi, a dotakao se i stanja nogometa u cijelom gradu. Financijsko izvješće podnio je blagajnik Dušan Ratković, a klub je godinu završio s gotovinom u iznosu od 173.000 dinara. U raspravi su članovi Skupštine iznijeli svoja mišljenja i prijedloge za potrebne mjere kako bi požeški nogomet zauzeo svoje mjesto i ugled koji je ranije imao u Slavoniji. Izabran je novi izvršni odbor od 30 članova u koji su ušli i članovi dosadašnjeg upravnog odbora Radničkog. Na kraju Skupštine odano je priznanje odbornicima Dušanu Ratkoviću i Kreši Poljaku za dugogodišnji rad i zalaganje. Pohvaljeni su i igrači Milinković, Hart i Kobeščak, a za dugogodišnje igranje klub je poklonio ručne satove Radoslavu Škodi, Ivanu Milinkoviću i Antunu Hartu

U drugom dijelu sezone najbolji igrači Radničkog prešli su u Slavoniju gdje su nastavili igrati i svi igrači Jedinstva. Iako nisu svi članovi i navijači Radničkog i Jedinstva s oduševljenjem podržali ove odluke i praktički spajanje dva dotadašnja velika rivala u jedan novi klub, Slavonija je tada imala odličnu momčad te je u prvim godinama pod novim nazivom, klub ostvarivao solidne rezultate. Kada je nastala Slavonija u gradu Požegi su već postojala dva nogometna kluba: Zvečevo i Požega koji su također igrali na Stadionu kraj Orljave ali većinom na pomoćnom igralištu (gdje je danas novi teren s umjetnom travom). Ta dva kluba natjecala su se i dalje u jednom rangu niže od Slavonije. Zvečevo se ugasilo par godina poslije a NK Požega koja je osnovana 10. 09. 1962. postoji i danas.

Pravi razvoj Nogometnog kluba Slavonija počeo je kada je za trenera prve momčadi došao mladi stručnjak, tada dvadesetdevetogodišnji Dragutin Krizmanić koji je u razdoblju od 1969. – 1978. bio alfa i omega požeškog kluba. Krizmanić je planirao i vodio stručnu politiku kluba i trenirao sve kategorije. Punih devet sezona bio je na klupi prve momčadi koju je vodio na 809 utakmica zaredom. U isto vrijeme juniorsku ekipu vodio je 408 utakmica a bio je trener i dvije ekipe pionira koje je vodio na 143 utakmice.

Ukupno je te tri kategorije vodio na 1450 utakmica u 9 godina i u tom razdoblju održao je oko 9800 treninga. Uz pomoć tadašnjeg Saveza sportova i NK Slavonije osnovao je Školu nogometa kroz koju je prošlo oko 9000 djece i mladih raznih uzrasta iz grada i cijele Požeštine.

Kroz osam godina rada iz tri juniorske generacije Dragutin Krizmanić selektirao je seniorsku momčad i stvorio generaciju koja je 1977. ostvarila do tada najveći rezultat požeškog nogometa plasiravši se kroz kvalifikacije protiv Jedinstva iz Đakova u Republičku ligu što je bio treći rang natjecanja u državi. U Požegi je u prvoj utakmici Slavonija pobijedila 4:2 a u uzvratu u Đakovu bilo je 0:0. Karusel sa mnoštvom vozila iz Požege pratio je svoje ljubimce na utakmicu u Đakovo gdje je vratar Miodrag Kozar obranio jedanaesterac.

U toj slavnoj generaciji igrali su još i Pasariček, Svoboda, Tomljanović, Podobnik, Fiket, Ribičić, Radišić, Subotić, Brekalo, Bušić, Živković, Trpčić, Pišmiš, Šarić, Kozina, Štefulinac, braća Ferenc, Komljenović, Kokić, Keglević, Leš, Sačer, Zorić, KurtagićTadić, Šulc i Husko. Ta momčad mnogo je trenirala i igrala godišnje oko 90 utakmica što je bila velika promjena i novost u tadašnjem nogometu. Po novom načinu rada Krizmanić je bio inovator i vizionar koji je unaprijedio požeški nogomet i udario temelje sustavnog i planskog rada.

U sezoni 1976./1977. na Stadionu kraj Orljave odigrano je 65 utakmica koje je pratilo stotinjak tisuća gledatelja, a u Požegi je u prijateljskim utakmicama gostovalo 19 klubova 1. i 2. lige. Najatraktivniji susreti za igrače Slavonije i gledatelje svakako su bili sa klubovima tadašnje velike četvorke. Tako je gost Požege dva puta bio zagrebački Dinamo, te jednom Hajduk (Split), Partizan i Crvena Zvezda (Beograd). 

Slavonija je u sezoni 1981./1982. igrala jedinstvenu Republičku ligu (treći rang u tadašnjoj državi) u kojoj je bilo 16 klubova. U sezoni 1981./1982. u tom rangu su osim Slavonije igrali Varteks (Varaždin), Šibenik, Zadar, Lokomotiva (Zagreb), Istra (Pula), Orijent (Rijeka), Metalac (Sisak), Mladost (Petrinja), Valpovka (Valpovo), Velebit (Benkovac), Belišće, Šparta (Beli Manastir), Neretva (Metković), Rovinj i Bukovica (Kistanje).

Požeški klub je u jedinstvenoj ligi nastupao dvije sezone (1981./1982. i 1982./1983.), a od sezone 1983./1984. Republička liga je podijeljena na 4 skupine (Sjever, Istok, Zapad, Jug) pa je Slavonija svoje mjesto našla u Istočnoj skupini čija liga je brojila 14 klubova.

U osamdesetim godinama predsjednici Slavonije bili su Marijan Tubić, Milan Bogdanović, Zdravko Halas i Jerko Maras. Novi veliki uzlet požeškog kluba počeo je početkom devedesetih kada je u upravu došao poduzetnik Vlado Zec, a predsjednik kluba tada je u jednom mandatu bio i današnji požeški gradonačelnik Željko Glavić. 

Slavonija je u sezoni 1993./1994. osvojila drugo mjesto u 3. HNL – Istok sa 4 boda manje od Đakovo Certisse, ali se plasirala se u 2. HNL. U sezoni 1994./1995. Slavonija je vodila veliku bitku sa NK Mladosti (Suhopolje) za prvo mjesto u 2. HNL – Sjever. Požega je tada disala za svoju Slavoniju, osnovana je i navijačka skupina „Tornado s Orljave“ a na gostovanju u Suhopolju u utakmici koja je završila neriješeno bilo je oko 300 navijača Slavonije. Slavonija je tada kao viceprvak lige ostvarila plasman u 1. B HNL u kojoj je klub igrao dvije sezone.

U sezoni 1996./1997. Slavoniju je jedan bod dijelio od kvalifikacija za 1. HNL. U posljednjem kolu na gostovanju u Dubrovniku kod istoimenog kluba Slavoniji je trebala pobjeda a utakmica je nažalost završila neriješeno. Kvalifikacije je tada kao drugoplasirani klub izborio NK Slaven Belupo koji se uspio i plasirati u 1. HNL te je od tada do današnjih dana stabilan prvoligaš. Slavonija je sezonu završila kao četvrta te je u toj godini bila dvadeseti klub u državi. Iznad 1. B lige bila je tada samo 1. A HNL sa 16 klubova.

Kada je nakon desetak godina u klubu Vlado Zec sredinom 1998. godine otišao s mjesta predsjednika Slavonije odlučivši svoju nogometnu priču nastaviti u obližnjoj Velikoj, požeški klub je već u sljedećoj sezoni, 1998./1999. iz 3. Hrvatske nogometne lige – Istok ispao u 1. Županijsku nogometnu ligu te je po prvi put u svojoj povijesti igrao u službenom rangu s lokalnim klubovima iz Požeštine.

Nakon toga je Slavonija bila u svojevrsnoj krizi upravljanja te je klub kroz 23 naredne godine (1998. – 2021.) promijenio čak 11 predsjednika odnosno cijelu jednu momčad (Branko Skorup, Karlo Gregurić, Željko Čerti, Ante Kolić, Ante Brekalo, Ivan Enjingi, Stjepan Dražetić, Mitar Obradović, Marinko Šarić, Krunoslav Prpić, Igor Krizmanić), s tim da niti jedan predsjednik nije odradio kompletan četverogodišnji mandat na koji ga je izabrala Skupština kluba davši mu povjerenje za vođenje Slavonije. 

Najuspješniji predsjednici u tom razdoblju bili su Željko Čerti (2002 – 2004.) i Mitar Obradović (2011. – 2013.) koji su na čelu kluba bili svaki po dvije godine odnosno dvije kompletne nogometne sezone.

Čerti je klub preuzeo u ljeto 2002., a Slavonija je u njegovoj prvoj sezoni 2002./2003. osvojila prvo mjesto u 3. HNL – Istok i plasirala se u 2. HNL – Sjever gdje je sezonu 2003./2004. završila na odličnom trećem mjestuU ljeto 2004. Čerti je napustio klub, a Slavonija je nakon njegovog odlaska s mjesta čelnog čovjeka kluba u drugoligaškom društvu ostala još dvije sezone odnosno do sezone 2006./2007. godine kada se vratila u 3. HNL

Mitar Obradović je klub preuzeo u ljeto 2011. i zatekao ga u 1. Županijskoj nogometno ligi u kojoj je klub drugi put završio u svojoj povijesti nakon sezone 2010./2011. kada je ispao iz tadašnje 4. HNL – Istok. U prvoj sezoni 2011./2012. osvojen je naslov prvaka 1. ŽNL, a kroz dvije utakmice kvalifikacija Slavonija je prošla slavonskobrodski Željezničar i vratila se u 3. HNL – Istok gdje je odmah u narednoj sezoni 2012./2013. također osvojeno prvo mjesto.

Iako se kroz te dvije godine puno ulagalo i u Stadion, klub ipak nije dobio licencu za nastup u 2. HNL. Na Slavonijinom sportskom objektu su u tom razdoblju promijenjene dotrajale daske na tribini i postavljene po prvi put sjedalice, montirane su nove klupe za rezervne igrače i delegata kao i elektronski semafor te aluminijski golovi, a uređena je i fasada na tribini i svlačionice. Postojao je i već gotov projekt daljnjeg uređenja Stadiona kako bi se ishodovala potrebna drugoligaška licenca ali to je sve stalo nakon Obradovićevog odlaska s mjesta predsjednika u srpnju 2013.

Posljednji naslov prvaka u 3. HNL – Istok osvojen je u prošoj natjecateljskoj sezoni 2022./2023. Tako je u posljednjih dvadesetak godina Slavonija svakih 10 godina bila prvak trećeligaškog nogometnog istoka (2003,, 2013., 2023.). Posljednji naslov prvaka osvojen je u mandatu aktualnog predsjednika Tomislava Čabraje koji je za predsjednika izabran 25. 06. 2021., odnosno upravo na dan kad je Požegu pogodilo veliko nevrijeme koje je i trajno uništllo zapadnu tribinu na Stadionu Slavonije, a koja je u prosincu iste godine i srušena.

Slavonija je nakon osvajanja naslova 3. HNL – Istok prošlog ljeta igrala i kvalifikacije za ulazak u 2. Nogometnu ligu ali kroz dvije utakmice nije prošla križevački Radnik. U isto vrijeme kvalifikacijsku utakmicu za 1. HNL igrali su po prvi put u klupskoj povijesti juniori Slavonije koji su u Slavonskom Brodu odigrali 1-1 protiv HNK Cibalia (Vinkovci) koja je na kraju bila bolja i sretnija nakon lutrije izvođenja jedanaesteraca.

Sve to je ostvareno za vrijeme dok klub radi u izrazito teškim uvjetima za svakodnevno normalno funkcioniranje. Prva momčad već dvije i pol godine ne igra na svom domaćem terenu, a “domaće” utakmice Slavonija je u tom razdoblju igrala u Velikoj, Kutjevu i Pleternici da bi se u posljednje vrijeme “skrasila” na igralištu NK Požega na Sportsko – rekreacijskom centru. 

Klub je prije godinu dana dobio moderni teren s umjetnom travom na nekadašnjem pomoćnom igralištu, a upravo su počeli i radovi na izgradnji nove zapadne tribine pa bi se uskoro trebala riješiti kompletno nova  infrastruktura na sportskom objektu Slavonije koji je od 1954. godine hram požeškog nogometa. Kroz proteklih 70 godina generacije igrača i navijača pohodile su Stadion kraj Orljave gdje je pisana bogata povijest požeškog nogometa. 

Slavoniju u proljetnom nastavku sezone 2023./2024. očekuje borba za obranu titule prvaka 3. HNL – Istok, a prva momčad je u zadnje vrijeme sastavljena potpuno od domaćih igrača iz Požeštine što često kroz povijest ovog kluba nije bio slučaj. To je izravna posljedica odličnog rada u omladinskom pogonu koji posljednjih godina konstantno izbacuje igrače za seniorski pogon. Uz dobre rezultate prve momčadi i mlađih kategorija kao i radove na poboljšnju infrastrukture sigurno je da će biti stvoreni svi preduvjeti da klub u narednom razdoblju napravi natjecateljski iskorak prema jedinstvenom trećem državnom rangu odnosno 2. Nogometnoj ligi. 

Slavonija je institucija ovog grada i prepoznatljivi brend na nivou ne samo regije već i države, dugogodišnji ponos požeškog nogometa i sporta i treba vjerovati da će klub ponovno u skoroj budućnosti doći na mjesto koje mu po tradiciji u hrvatskom nogometu i pripada.

Ovaj tekst preuzet je sa stranice Požeškog športskog saveza gdje možete pronaći bogatu fotogaleriju povijesti Nogometnog kluba “Slavonija” Požega