Klub čitatelja vlastite prošlosti: “Priča o Filipovićima otkriva povijest Požege”

Požeški dio obitelji tvrtke Braća Filipović u Požegi je od 1934. do kraja Drugog svjetskog rata držao knjižaru, Građanski kino i svakodnevni autobusni prijevoz na relaciji Požega-Pakrac-Lipik-Požega o čemu jako malo znamo. Danas, 18. prosinca u 18 sati u Gradskom kazalištu Požega, uz pomoć iznimnog sjećanja živućih članova obitelji Filipović i njihovih obiteljskih fotografija, Klub čitatelja vlastite prošlosti rekonstruirat će mnoga područja predratnog, ratnog i poratnog života, poslova, svakodnevlja, mode, igračaka, pijaca, vašara, odgoja, običaja i obiteljskih vrijednosti. Više o desetom druženju Kluba čitatelja vlastite prošlosti rekla je etnologinja požeškog muzeja, Maja Žebčević Matić prilikom gostovanja u emisiji „Jutro s Matkom“.
Ovaj deseti jubilarni susret odlučili su nazvati „Božićni specijal“, a svi zainteresirani imat će priliku čuti i vidjeti priču o jednoj obitelji.
„Mnoge obitelji će doći na red, da predstavimo njihovu prošlost našim dragim pratiteljima. Ovdje je riječ o jednoj obitelji koja je svega 20 godine živjela u Požegi, od 1934. do 1954. godine. No, zahvaljujući ovom našem Klubu, susreli smo se s nasljednicima, odnosno, djecom bračnog para koji je u Požegi imao ono što mi nismo pretjerano znali, niti je to zabilježeno u prošlosti grada. Imali su knjižaru, imali su redovito svakodnevno autobusnu liniju, imali su građansko kino. Sve su to donijeli iz svoje matične firme koja je bila u Pakracu, gdje je ostao drugi brat sa suprugom, a u Požegi su osnovali podružnicu. Zahvaljujući sjećanju gospođe Mirne koja će nam se javiti putem video poziva iz San Francisca, fantastično sjećanje ima za svoje 92. godine. Ona nam je skenirala svaku fotografiju, ne samo u smislu boja, doživljaja, mirisa, nego nam je i ispričala i niz detalja koje nismo znali do sada. Imamo silnu potrebu podijeliti to sve s našim pratiteljima, a njezin 12 godina mlađi brat Hrvoje će doći iz Zagreba, odnosno Jastrebarskog gdje danas živi. Na primjer on često, bez obzira na to što nikog ovdje ne poznaje u Požegi, zna doći ovdje u grad u kojemu je proveo djetinjstvo, popiti kavu, prošetati ulicama i vratiti se.“ – istaknula je Maja Žebčević Matić.
„Dragi Požežani, mi možda svakodnevno prolazimo kroz ovaj naš grad, živimo u njemu, nosimo svoje brige i svoje radosti, a nismo ga svjesni. No, netko tko je proživio mali dio svoga života ovdje, a koji ga veže za njegovu obitelj, on se tome uvijek s radošću vraća.“
„Danas ćemo dakle imati dvije takve osobe, koje toliko vole ovaj naš grad i toliko ga se lijepo sjećaju, a sa svojim fotografijama i tim sjećanjima su nam dali doista puno toga. Mislim da ćemo večeras svi uživati, gospođa Mirna nam je ispričala svoju priču, upoznala nas je sa svojim bratom Hrvojem, on ima 80 godina, odmah je došao veseo i donio te fotografije. Zahvaljujući našem projektu, mi smo te fotografije u digitalnom obliku mogli poslati gospođi Mirni, mnoge od njih su je silno potresle jer ih je po prvi puta vidjela, u svojoj 92. godini života. Nevjerojatno lijepa priča općenito, o njihovim roditeljima koji su oboje odrasli bez svojih roditelja, iz jednog dijela Slavonije su se upoznali u drugom dijelu Slavonije. Prekrasna priča o njihovoj majci koja je doživjela životne okolnosti, tri ili četiri puta je iz početka sve započinjala i od nule gradila svoj svijet, da bi doživjela 105. godinu i rekla „djeco, primjećujem da starim“. Dakle nevjerojatan duh je u toj obitelji, a baš to želimo podijeliti s našim dragim pratiteljima. Pozivamo ovim putem sve da dođu danas u Kazalište, ostavite sve što radite, pripreme za Božić koje su naravno važne, ali napunite si srce i dušu s ovom prekrasnom božićnom pričom i Požegom između dva svjetska rata, kakvu do sada niste vidjeli.“ – rekla je Maja Žebčević Matić.
Tijekom razgovora su se osvrnuli i na stvari koje putem rada Kluba čitatelja vlastite prošlosti svaki puta saznamo o gradu Požegi, koje su nekada bile dio grada, a danas više nisu.
„Nevjerojatno, njihova knjižara je radila u konkurenciji s još tri knjižare – prodavale su knjige, beletristiku, uredski pribor i sve školsko što je trebalo, imali smo dvoje novina koje su izlazile svaki tjedan. Osim toga gospođa Mandica, od Mirne i Hrvoja mama, je vodila gradsko kino u velikoj i jakoj konkurenciji s Flajsigovima, koji su imali novo sagrađenu zgradu 1937. godine, baš za kino. Mandica je dakle na današnjem mjestu Kazališta, nekadašnjeg narodnog kina, do Drugog svjetskog rata uspješno vodila građansko kino u Požegi.“
„Bili su jako samozatajni ljudi, napravili su brojna prijateljstva u gradu…“
„Kad su otišli jer su nakon rata ostali bez svega, bez mogućnosti daljnjeg opstanka, oni su mijenjali svoj četverosobni stan preko puta današnje Kanižlićeve škole, za jedan mali jednosobni stan u Zagrebu. Morali su otići, za njih ovdje više nije bilo opstanka. Nitko nije ostao njihov ovdje da bi podsjećao na ono što su oni napravili. Naravno da u Požeškoj monografiji ima zabilježeno, spominju se tu i tamo braća Filipović, ali nismo da sada imali jednu takvu široku sliku, kao za te autobuse na primjer. Kad imate mogućnost otići u Lipik nedjeljom i u deset sati navečer se vratiti, baš je bilo podređeno. Sve te njihove usluge su bile, kao i svih ugostitelja, obrtnika i ostalih uslužnih djelatnosti, toliko su bili podređeni svakome kupcu jer bila je borba u onom pozitivnom smislu, za svakog klijenta i kupca. Kad bi na primjer kod njih sa sela došao neki učitelj kupiti knjige, uvijek bi morao ostati na ručku, to je bila normalna stvar, da ste s klijentima obiteljski povezani jer je to bila obiteljska firma.“ – dodala je Maja.
„Te fotografije otkrivaju toliko zanimljivih detalja…“
„Ja sam po prvi puta u životu vidjela kako izgledaju kalošine, tko god dođe večeras vidjet će kako se nekada po blatnim požeškim ulicama hodalo. Tada su svi imali pristojne cipele jer su se samo takve izrađivale, to je bila jedna gumena navlaka, da možete hodati po blatu. To je i danas trend, nekakve plastične navlake se reklamiraju. Osim toga, možemo vidjeti kako su djeca, do svoje nekakve gimnazijske dobi, nosila haltere, i djevojčice i dječaci. Gospođa Mirna nam je i to nacrtala, kao jedan mali oklop je bio po cijelome tijelu. Nekada nije bilo štrampli s gaćicama, nekada su bile vunene čarape do bokova, pa ste jedino tako mogli zimi hodati. Zato nas sada ne iznenađuju fotografije dječice koja u ranom proljeću ili kasnoj jeseni imaju dokoljenke, jer su bili sretni da što duže ne moraju nositi te haltere. Uglavnom, moći ćemo vidjeti jednu potpuno drugačiju Požegu, jedan drugi smireni svijet jednog gradića – a to je naš grad.“ – rekla je Maja Žebčević Matić.
Cijela zbirka od 177 fotografija bit će dostupna na internetskoj stranici Kluba čitatelja vlastite prošlosti, kao i na YouTube kanalu.
„Gospođa Mirna je bila jako radosna jer ona nema fotografija svog školskog perioda, a toliko snažnu nam je priču ispričala o tome, u detaljima. Pa smo ju, na njeno beskrajno oduševljenje, pronašli na fotografijama naših požeških obitelji s kojima je ona išla u razred. Tako da je to jedan koktel Filipovića i svih Požežana na tih 177 fotografija.“ – dodala je Maja Žebčević Matić i pozvala sve zainteresirane danas u Gradsko kazalište Požega od 18 sati.