Priča o požeškom pivu

Požega i Požeština, obgrljene osunčanim brdima načičkanim vinogradima, prirodno si tisućljećima pripadaju, baš kao zjenica oku. Vinogradarske, podrumarske, eno gastro priče, toliko su već poznate, da ih svaki domaći, koji drži do sebe, zna napamet. Ali zato o požeškom pivu, ne znamo gotovo ništa.

Davne 1835. godine, mladi  gimnazijalac, kao i većina onih koji u to vrijeme nisu imali novaca za nastavak školovanja, završio je naukovanje kod jednog od požeških obrtnika. Požega je tada imala renomiranu, 136 godina staru Gimnaziju, i obrazovani obrtnici sa znanjem latinskog i barem dva strana jezika, bili su više pravilo nego iznimka. No, ta nam činjenica, ma koliko zanimljiva u ovom trenutku, ne bi bila toliko važna da spomenuti gimnazijalac nije bio Ferdinand Kempf, otac našeg Julija Kempfa, a obrt kojim se cijeli život bavio usred vinovite Požege, bio je onaj pivarski.

Pivo je kao egzotično piće u Požegu, kao i ostale novotarije, došlo sa sjevera, poslije ratova s Turcima, u vrijeme Habsburške monarhije. I tako, početkom 18. stoljeća, još dok je požeška gradska tvrđa stražarila na brdu oko kojega su se svile gradske srednjovjekovne uličice, stacionirala se njemačka vojna posada koja je iz svoje domovine donijela jezik, ali i ovisnost o pivu. Stoga nije čudno da se još 1726. godine u požeškoj matičnoj knjizi spominje pivar Kristofor Vajsler. Bilo je njih zasigurno još, poput Volfganga Šrerera i Ivana Špauna, članova Prvog njemačkog ceha, u čijoj je pivnici 1783. godine boravio i sam car Josip II. na svom drugom proputovanju kroz Požegu.

U istoj roj zgradi, točno podno stare gradske tvrđe, čije se kamenje tijekom vremena razložilo u velebnu baroknu golubicu, današnju Katedralu svete Terezije i okolne građevine, otvorivši mjesto debeloj kestenovoj hladovini, započinje stotinu godina poslije i ova priča. U toj pivovari, priliku za svoj nauk učenja tajni spravljanja dobrog piva, te izrade čepova i vranjeva za pivsko suđe, dobio je i Ferdinand Kempf.

Kao mladi pivarski kalfa sa svojim je majstorom Dragutinom Lobeom, uz zgradu za proizvodnju piva, strancima i domaćima sve omiljeniju gostionu – pivnicu, posadio mladi grabrik. Poslije gotovo 6 i pol godina brušenja zanata po pivovarama diljem Europe i vanderbuha s 58 stranica štambilja preko šezdeset pivarskih gradova kroz koje je propješačio, naš se Ferdo vratio u Požegu pun znanja kao hmelj šišarki. Bila su to vremena kada se sve nekako radilo polako, a opet na vrijeme stizalo. Pokušajmo danas zamisliti šestogodišnje pješačenje od grada do grada, od pivovare do pivovare, s ruksakom na leđima, ali i privilegiju pečenja zanata kod najboljih majstora u Europi, učenja stranih jezika, akumuliranja svih mogućih znanja i iskustava ondašnjeg suvremenog svijeta.

No, skroman je bio naš Ferdo, privržen starom Lobeu koji mu je u svoj svojoj majstorskoj strogoći bio dobrostiv poput roditelja koje nije imao. Oženio se tako novopečeni pivarski poslovođa s Julijanom Lehner, kćerkom, živio je u kući majstora, rađao, pokapao i odgajao djecu, sve među grabovima koje je kao mladac posadio.

Grabići su se dovoljno razgranali da stvore potreban hlad za sve one đake zagrebačke Akademije, koji su ispijajući požeško vino, ali i Ferdino pivo, masteći se Julijaninim birtaškim specijalitetima i mašući sabljama najžešćih godina revolucije sredinom 19. Stoljeća, pokušavajući mijenjati svijet. Jedino salate koje su im služili nisu smjele biti zelene, nego crveno – bijelo – plave od cikle, krumpira i ružica, a pivo se pilo iz velikih vrčeva sa slikom bana Jelačića. Tako je valjda bilo po cijeloj Hrvatskoj, ali samo je Požega, te 1847. godine, prva u cijeloj zemlji, u inat vladajućima, održala županijsku sjednicu na hrvatskom jeziku.

Marljivo radeći, nekoliko godina poslije na uglu Sokolove ulice, gdje potok Vučjak naglo skreće na svom putu prema Orljavi, Ferdo je kupio kućicu i uredio vlastitu gostionicu, nazvavši je znakovito vizionarski, K parobrodu ili po domaći, Dampfšifu. Mnoštvo domaćih građana, najvećma dobrostojećih obrtnika, ali i činovnika Županije, Županijskog sudbenog stola, gradskog Magistrata, te vojnih četa u prolazu, koje su u to vrijeme Apsolutizma lovili šumske hajduke, svraćali su sa zadovoljstvom kod Kempfovih na dobru hranu i još bolje pivo. Prometa je bilo toliko da se gvozdeni novac stigao brojati samo nedjeljom navečer.

U Kempfovom Dampšifu, čije su ime mnogi vlasnici poslije s ponosom nasljeđivali što u njemačkoj, što u hrvatskoj varijanti, najveselije bilo nedjeljom. Prijepodne su fine obitelji obrtnika i činovnika neženja, poslije nedjeljne mise u miru ispijali pivo uz dobar zajutrak, da bi poslije ugodnog druženja i pretresanja globalnih i gradskih novosti odšetali kući na ručak. Poslijepodne su se pak, u pauzi između pripremanja ručka i večere svojim gospodaricama i majstoricama, na svega nekoliko sati slobode, K parobrodu sjurile kuharice, sobarice, šnajderice i naravno majstorske kalfe na urnebesni velik bal, gdje se zabavljalo.

Apsolutizam je preživjela i Narodna čitaonica osnovana 1845. godine, zahvaljujući našem načitanom Kempfu, koji ju je smjestio pod krov svog Parobroda, samo pod drugim imenom. Što zbog svoga mara, što zbog korektnosti, ali i domoljublja u ta teška vremena, Ferdinand Kempf je imenovan pravim građaninom, odnosno zastupnikom slobodnog kraljevskog grada Požege.

Potaknut viješću da će kroz Požegu proći željeznica koja će spajati Osijek i Sisak, naš se Ferdo toliko osmjelio da je sa svojim, mukom skupljenim kapitalom odlučio otvoriti vlastitu pivovaru i gostionicu s optimističnim nazivom – K željeznici. Za svoj pothvat izabrao je savršeno mjesto na početku obrtničke ulice Vučjak, pod brijegom, na putu prema vinogradima uz potočić Kapavac, malo ponad gradskog Magistrata. U tom savršenom spoju divlje prirode i ljudske ruke, ugnijezdila se pivovara s gostionicom i ljetnom terasom, kuglanom i vodoskokom s ribicama. Malo dalje uzbrdo, u kesteniku, korak do vrela Kapavca, skrilo se jedno od tri najdraža mjesta kamo su za ljetnih poslijepodneva požeška gospoda ugodno kratila vrijeme.

Uživali su Požežani u pivu, ali na žalost, ni traga obećanoj željeznici, ni traga trgovcima i privrednicima, ni traga onoj živosti koja je jedina mogla donijeti prosperitet Požegi, Požeštini i našem pivaru Ferdinandu Kempfu. Mučio se on, taljigao je svoje bačve pune prekrasnog požeškog piva po strmim i ne uvijek prohodnim cestama Psunja, Krndije, Dilj i Bablje gore prema Pakracu, Našicama, Brodu na Savi i Novoj Gradišci. Konjima su u pomoć dolazili seljački volovi, izvlačeći blatnjava kola i burad s pivom. Sadio je Kempf svoj vlastiti hmelj pod izvorom Fratrovice, sakupljao onaj divlji koji su po brdima pobirale siromašne djevojke i žene s djecom. No, sve je to bilo premalo da bi pivovara opstala. Izdržao je Kempf još cijele četiri godine poslije selidbe pivovare Lobeovog sina Karla u Novu Gradišku, pa je onda i sam morao odustati. Financijski propao, vratio se sa svojom obitelji u okrilje sad već velikih grabova u Lobeovu kuću odakle je i krenuo, ponovno kao podstanar, a u gradu bez pivovare, radio je ono što je nabolje znao – vranjeve i čepove bačava, ali za vino.

Dio ove uzbudljive i dirljive životne priče, čvrsto vezane za uzbudljivu i dirljivu prošlost ovih prostora, donio nam je u svojim Požeškim sjećanjima Julije Kempf, dvanaesto, najmlađe i jedino dijete Ferdinanda i Julijane koje je doživjelo muževnu dob. Svojom karizmom zanesenog prosvjetnog djelatnika, proslavljenog pisca monografije Požega s početka 20. stoljeća, povjesničara, fotografa amatera, planinara, putopisca, gradonačelnika, osnivača požeškog muzeja prije 90 godina, kao da je uspješno nadoknadio sve očeve gubitke.

Izvor: Muzej u loncu