Kreativan život mlade slikarice iz Požege

Monika Taborski rođena je u Požegi, ima 27 godina i trenutno živi u Zagrebu gdje je studentica diplomske godine slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Kako je došla do svog kreativnog uspjeha, što sa sobom svakodnevno nosi iz odrastanja u rodnoj Požegi, pitali smo ju više o njenom uzbudljivom životu…

Od kud dolazi ljubav prema umjetnosti i slikarstvu?

Osjećam kako je to dio mene cijeli život, i glazbena i likovna umjetnost. Kroz svoje sam se obrazovanje više puta susrela s raznim oblicima podrške i sugestije usmjeravanja baš prema slikarstvu. Od vrtića, preko osnovne i srednje škole gdje su me tete, učiteljica, nastavnici i profesori pokušali pogurati u tom smjeru.

Zapravo mi je ovo možda izvrsna prilika da im zahvalim ako tada nisam – voljela bih da znaju kako se sjećam svakog tog ohrabrenja, da cijenim sve te male, a opet toliko velike stvari. Nevjerojatno je koliko je sve to utjecalo na mene danas. Drago mi je da u Požegi još uvijek postoje oni dobri učitelji, nastavnici i profesori koji angažirano ohrabruju i prate razvitak svojih učenika, i u njima prepoznaju stvari koje oni ponekad ni sami nisu prepoznali, ili im je bilo potrebno samo malo vremena.

Osim slikanja, pohađala si Glazbenu školu u Požegi, postoji i ljubav prema glazbi, kako danas spajaš to dvoje?

Tako je, Glazbena škola u Požegi bila je moj osnovni temelj odrastanja i doticaja s umjetnošću. Završila sam gitaru, pa dok ove godine ne diplomiram i postanem magistra slikarstva, još uvijek sam po stručnom zanimanju glazbenik – gitarist. Bez obzira na sve, gitara će zauvijek biti moja prva ljubav, no slikarstvo je ljubav mog života.

Danas, oboje su se u mom životu spojili na jedan neočekivan način, glazba me ponovno pronašla u nekom drugačijem, sudbinskom obliku. Moj partner je magistar glazbe, vrhunski klasični gitarist i profesor gitare, pa ju i dalje svakodnevno slušam u našem domu, a često i sviramo zajedno. Eto, to mi se valjda moralo dogoditi, ne mogu pobjeći od gitare!

Polaznica si Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koliki je to osobni uspjeh tebi i kakav je bio put da to ostvariš?

Od svega pozitivnog što dolazi s činjenicom odrastanja u manjoj sredini, postoji i jedan čudan trenutak s kojim se mladi susreću u tim prijelaznim godinama iz srednje škole na fakultet. Poput nekog od mnogih oblika pitanja “što si upisao, zašto ništa, što ćeš s time raditi, gdje ćeš se zaposliti” itd… Osjećaju ogroman pritisak, i onda upisuju bilo što, nešto što ih iole zanima ili misle da će moći završiti. I tako jednom, dvaput, više puta, dok ne shvatiš, ne preispitaš samoga sebe i ne skupiš hrabrosti baviti se onim za što shvatiš da si stvoren. I to je u redu.

Također je u redu odmah ne znati što želiš, u redu se i bojati, a u redu je i ako ti samo treba malo vremena.

Preddiplomski studij slikarstva na ALU sam upisala 2017. godine iz prvog pokušaja, nakon dvopredmetnog studija filozofije i latinskog. Trenutno sam redovno na petoj, odnosno prvoj godini diplomskog studija slikarstva koju sam upisala ove godine. Svaka nova godina u kojoj radim ono što volim, i na Akademiji i općenito, mi je ostvarenje sna, osobni uspjeh i sve što sam ikada željela i za što sam naporno radila. Koliko god taj put bio izazovan i težak – uvijek se isplati. To svjedočim i u to vjerujem svim srcem.

Kako bi opisala sebe kao slikaricu i tvoj stil slikanja?

“Nježno, a opet monumentalno – što je danas rijetkost.” Rekao mi je jednom moj bivši mentor, Igor Rončević. Složila bih se, izvjesno je da ih slika jedna žena – koliko god je to u povijesti umjetnosti znalo poprimiti negativnu konotaciju, ja sam na to ponosna. Iz njih se može iščitati fokusiranost, orijentiranost na detalje, kao i anatomska točnost i realističnost.

Zanimljivo mi je kako su svi moji prijatelji primijetili koliko odišu misterioznošću, čak i da su ponekad mračni i zagasiti – što kažu da je u apsolutnoj suprotnosti s mojom prirodom karaktera. S tim bih se također složila, valjda je to onaj balans kojega svi moramo pronaći negdje u sebi.

Imala si vrlo zanimljiv projekt koji sadrži par tvojih autoportreta,  kakav je bio proces da ideja dođe do realizacije?

Moj prošlogodišnji ciklus autoportreta bio je ujedno i moj završni rad na preddiplomskom studiju, a zanimljivo je to što prvotno uopće nisu bili zamišljeni kao autoportreti!

Naime, serija tih radova bila je zamišljena kao „hommage“ mojim bliskim ljudima, obitelji i prijateljima koje sam planirala portretirati i tako slaviti njihovu različitost, ton kože, duljinu kose, karakter, njihove tipove tijela, odjeće, držanja i svega onoga po čemu su posebni i drugačiji jedni od drugih. Međutim, prošlog Božića mi je odbijena propusnica pod covid mjerama i nisam uspjela otputovati u Požegu i realizirati svoj koncept.

Danas mogu reći da su ti autoportreti nastali iz pandemijskih razloga, što je na kraju rezultiralo kao još bolja i snažnija poruka u vremenu u kojemu smo se svi našli! Iznimno mi je drago i da je upravo taj ciklus naišao na takvu pozitivnu kritiku i postao nešto s čime se svatko može poistovjetiti.

Ciklus se sastoji od osam autoportreta u tehnici ulja na platnu, dimenzija formata 100×80 cm. U vizualnom fokusu svakoga od njih je različita boja, tip i materijal odjeće, što podrazumijeva i različit slikarski pristup pri izvedbi svake od tkanina, kao i eliminaciju svih informacija s pozadine koja je potkrijepljena bojom izvučenom iz središnje točke odjevnog predmeta.

Okrenuta sam leđima, ne jer ne želim vidjeti, nego zato što želim da ostali vide ono nevidljivo. Osim svojevrsnog izazova tradiciji portretiranja lica, čin slikanja s leđa možemo shvatiti i kao provokaciju čežnje za odgovorima na pitanja na koja se ne može odgovoriti, što je istodobno i jedan oblik testa može li nam odjeća, oblik tijela ili držanje portretiranoga reći onoliko o njemu koliko nam može reći sama ekspresija lica.

Trenutno živiš u Zagrebu, čime se tamo baviš kad nisi studentica likovnih umjetnosti?

Studentica sam tijekom dana, a tijekom večeri sam instruktorica slikanja i voditeljica radionica. Djelujem unutar tima Art Bottege, a riječ je o mladom timu ljudi koji aktivno održava događaje pod nazivom “Pineli & Vino”, koji spajaju slikarstvo i degustaciju vina. Vjerujem da je oko vina sve jasno, pogotovo Slavoncima koji istinski znaju uživati u njemu, a ‘pineli’ je naziv za kistove na dalmatinskom dijalektu.

Tako je i naša priča počela 2018. godine u Splitu gdje je otvoren prvi takav Wine and Paint  studio u Hrvatskoj. Sretni smo što su i Zagrepčani vrlo uspješno prihvatili tu novu riječ, pa smo tako već 2 godine u Zagrebu u Palmotićevoj 64a, a ove smo godine otvorili još jedan novi studio u srcu Zadra. Art Bottegu inače čini jedna svestrana ekipa, većina smo završili ili završavamo slikarstvo ili likovnu kulturu, a u timu imamo i kiparicu, fotografkinju, pjevačicu, vizažistice, čak i ekonomista i profesoricu stranih jezika.

Ono što nas sve povezuje je ta vedrina i energičnost u ovome što radimo, kao i prema ljudima željnima zabave i druženja uz slikanje i ispijanje vina. Čini mi se kako bi i Požežani jako lijepo prihvatili nešto ovakvo u svom gradu, pa tko zna – možda nekad navratimo.

Kako zamišljaš svoju karijeru za par godina i planiraš li se vratiti u rodni grad?

Točno u ovom smjeru u kojem je krenula. Planiram otvoriti obrt, nastaviti se baviti svojim stvaralaštvom, educirati ljude kroz radionice i tečajeve i približiti im slikarstvo i ostale oblike likovne umjetnosti na jedan potpuno nov način.

Što se povratka u rodni grad tiče, zaista je sve moguće. Do tada se neizmjerno veselim nastaviti promatrati smjer u kojem se Požega krenula širiti na poljima književne, glazbene, kazališne i plesne umjetnosti, te smatram da je to nešto na što se itekako treba i može biti ponosan.