[FOTO] Kako se u Požegi nekada veselilo i pjevalo
Gradski muzej Požega zadnjega dana u ožujku upriličio je još jedan uspješan sastanak Kluba čitatelja vlastite prošlosti. Radi sve većeg interesa građana, ovaj puta priča o pjesmi i glazbi u svakodnevnom životu i običajima stanovnika Požege i okolice ilustrirana brojnim zanimljivim nikad viđenim fotografijama pod nazivom “U Požegi na Orljavi, svi su veseli”, ispričana je u dvorani Gradskog kazališta Požega.
Na koncu slavljeničkog mjeseca ožujka, muzejska savjetnica i autorica projekta digitalizacije obiteljskih fotografija, Maja Žebčević Matić još je jednom pokazala zašto se običaj Grgureva s razlogom ukorijenio u našoj sredini, te zašto je Požega glazbeni grad kroz stoljeća.
„Fotografije nam pričaju koliko su dragocjene te amaterske i spontane obiteljske fotografije…“
„Takve fotografije nećete pronaći na ikakvim službenim mjestima. Dakle pjesma koja je bila stalni pratitelj naših Požežana od rođenja, pa sve do smrti, koja nas na neki način propituje o paradoksu današnjice kada je glazba dostupna na svim mogućim mjestima gotovo 24 sata. Nikad nismo bili osamljeniji, za razliku od nedavne prošlosti dok su se ljudi družili intenzivno, obiteljski i prijateljski u razno raznim prigodama i aktivnostima.“ – objasnila je Maja Žebčević Matić prilikom gostovanja u emisiji „Jutro s Matkom“.
„Sva ta druženja su bila, osim dobrim požeškim vinima i tom dobrovoljom, bila začinjena i pjesmom…“
„Na svim tim fotografijama ćemo doista vidjeti kako koja je podloga bila takvog načina ponašanja i tim građanskim obiteljima, to da je u svakoj obitelji morao biti po jedan instrument. Svaka obitelj se trudila svoju djecu odmalena odgajati u tom duhu, jer bila su prisutna s roditeljima na svim tim događanjima i djeca. Sami ti početci privatnog školovanja po tim razno raznim obiteljima koje su imali vrsne glazbenik po gradu, pa do 62. godine kad je nastala glazbena škola. Imamo jednu predivnu fotografiju Dragutina Nemetha iz ranih 60-ih godina, okružen s nekakvih sedamdesetak malih harmonikaša, koji su učili svirati.”
„Pjesma je djelovala doista terapeutski i nisu se ljudi bez razloga toliko često družili, možda bi se mi danas trebali zapitati i sami krenuti tim putem…“
“To je jedna ogromna snaga grada, to veselje – zato smo i parafrazirali u naslovu onu sjajnu napitnicu, progovorit ćemo i zdravicama koje su nekad bile pjevane. Nekad su se zdravice pjevale, pa tako i želja prema drugima da im s tom čašom vina zaželite sve najbolje što možete. „U Požegi na Orljavi patke se peru“, jedna od naših najpoznatijih pjevanih zdravica – a mi smo ju preinačili su „U Požegi na Orljavi svi su veseli“. Iz razloga što ove fotografije zaista pršte optimizmom i veseljem, bez obzira koliko su ljudi nekada imali problema. Upravo zbog toga što su bili sudionici tih teških vremena, pjesma je bila ispušni ventil – komunikacija među ljudima, način rješavanja konflikta, građenje odnosa.“ – dodala je Maja.
Tom predivnom pričom će zaključiti ožujak, a prekrasne teme obrađuju za budućnost, dodala je Maja Žebčević Matić.
„Prekrasnih tema ima na vidiku, upravo obrađujemo zbirku pokojne gospođe Vere Diklić, dakle iz obitelji Kraljević koja još uvijek čuva te fotografije. To je jedna fantastična priča, vjerujem da će i ona doći na red kao priča obitelji Filipović i kao brojne druge teme koje obrađujemo. Na našem sljedećem sastanku ćemo vidjeti kroz ovu glazbu koliko ima budućih tema, samo o Vijencu, Gradskoj limenoj glazbi – toliko fotografija i priča, a mi smo se potrudili za ovu izložbu pokupiti samo jedan vrh u tih tisuće i tisuće fotografija. Zabava i druženja ima beskrajno puno na fotografijama, ovo je samo izbor iz brojnih obitelji, danas poznatih požeških glazbenih obitelji – Kindl, Martinčić, Diklić i brojne druge koje će se pronaći u ovoj našoj priči, naravno uz njihovu dozvolu. Svi zajedno stvaramo prošlost, a ovo je prilika da sudjelovanjem, komentarom i razgovorom zajedno stvorimo tu prošlost. Naravno nadamo se i starim fotografijama dragi Požežani, baze podataka i obiteljskih fotografija raste, šteta je da vaša obitelj ne bude dio te požeške priče.“ – Maja Žebčević Matić, dipl. ethnol., hist.arh.
