Nacionalni park Sjeverni Velebit – Veseli izlet “Prstenove družine”
Članovi Hrvatskog planinarskog društva Gojzerica Požega organizirali su izlet u Nacionalni park Sjeverni Velebit, a njihov putopis donosimo u nastavku:
Davno je pao dogovor družine, slične onoj „prstenovoj“ koja je išla u Mordor spasiti Međuzemlje, da valja krenuti na put prije svitanja, ali ne spasiti Zemlju nego napuniti dušu neopisivim ljepotama, a sebe izložiti sunčevim zrakama i čistom zraku. Karta Lijepe naše pokazala je na NP Sjeverni Velebit, to je bila sudbina koju treba živjeti. Valjalo je družini tog subotnjeg jutra poraniti i krenuti na put prema čarobnom kraju. Osamnaest hrabrih planinara sa dva kombija putuje do svog odredišta. Veselje, pjesma, pa naizmjence spavanje tijekom vožnje, odmori uz put gdje su nastale neke od zanimljivih fotografija daju naslutiti kakav će to biti vikend pred njima.
Vodič ovog izleta bio je Boro Jukić, potpredsjednik društva, a termin izleta bio je 13. i 14. rujna 2025. godine.
Napokon, planinari stižu na svoje odredište, točnije polazište – parkiralište ispod planinarskog doma na Zavižanu. Spremaju svoje ruksake, zatežu gojzerice i rasklapaju štapove. Pada i zajednička fotografija prije polaska na stazu koja ih očekuje. Prekrasnom Premužićevom stazom planinari su oduševljeni. Kamenje i čiste bijelo sive stijene koje je voda oblikovala u čudo izgledaju mitski i nestvarno. Epiteti najljepše staze u Lijepoj našoj ovdje su u svom punom sjaju. Fotografije prirode i planinara su takve da i sam NP Sjeverni Velebit koristi iste na svojim društvenim mrežama s potpisom pojedinih foto meštara ove družine. Nakon nekoliko kilometara i penjanja po stijeni dolaze na vrh Gromovaču, najviši vrh Rožanskih kukova tog bisera Velebita i strogog rezervata prirode. Riječi našeg jezika ne mogu govoriti dovoljno razvedeno. Samo oči mogu znati, a upijaju ljepotu okoliša i site svog domaćina pogledima koji nemaju cijenu. Ipak, valjalo je poći dalje sve do čuvenog Rossijevog skloništa koje je prekrasno mjesto za odmor družine, a tamo se upoznaju sa drugim planinarima iz različitih krajeva naše domovine, a neki od njih su iz dalekih zemalja. Nakon objeda koje nose sa sobom nastavljaju dalje po prekrasnoj stazi, a prema novom cilju, vrhu Mali Rajinac na koji uz velike napore i stižu. Bilo je sve samo ne lagano. Ipak družina je snažna i nepokolebljiva te se svi penju na vršnu stijenu koja izgleda vrlo neobično, osamljeno, pomalo i opasno. Veseli prikupljaju dokaze žigovima i fotografiranjem da su bili na ovom čudu. Brzim koracima se spuštaju i upućuju dalje ka novom odredištu. Veliki Pivčevac se čini vrlo laganim i družina misli da će ovo biti mali zalogaj za njih. Satima su hodali, a osjećaju se kao heroji koji se ne mogu slomiti. Taj Veliki Pivćevac došao im je kao Frodu Mordor. Mnogi su bili iscrpljeni, ali ipak još uvijek dovoljno svježi da uživaju u još jednom biseru Velebita. Vrijeme je cijeli dan bilo takvo da nije bilo mjesta lošim osjećajima i umoru. Kako je već sumrak na vidiku žure se prema Zavižanskom parkiralištu. Noge bole, tijela su im umorna, a pomalo i volja nakon ovakvog dana biva sve slabija.
Nakon devet sati i puno kilometara pod nogama planinari umorno, ali veselo i zadovoljno dolaze odakle su i krenuli. Razmjenjujući prve dojmove ulaze u svoja vozila i upućuju se prema prekrasnoj šumarskoj kući u Krasnom koja je njihov smještaj na ovom neobičnom putovanju. Uživaju u predivnom ambijentu i blagodatima izvrsnog smještaja, hrani i piću. Šale i razne priče, naravno planinarske, ali i štošta drugo tamo se moglo čuti. Ipak, ranije nego inače zabava završava jer je umor prevelik i odlaze na počinak.
Nedjeljno jutro nije bilo tako čarobno kao ono prethodnog dana. Kiša, magla, pljusak, vjetar i tako naizmjence remete planove našoj družini. Vodič Boro mora radi sigurnosti otkazati planirani pohod na vrhove Balinovac i Veliki Zavižan, ali ipak vadi asa iz rukava i maloj pauzi od kiše vodi družinu u planinarski dom Zavižan. Ne zadržavaju se ni tamo previše jer osim vremena koje kao da prijeti s visina i magle koja zaklanja ikakav pogled planinarske grupe su preplavile dom. Planovi su stalno u fazi reprogramiranja i konačno pada odluka nakon fotografiranja i obilaska ovog lijepog zdanja.
Družina se vraća u vozila i ide na Martinščak, osamljen i stožast brijeg povrh rijeke Korane u blizini grada Karlovca. Nakon ugodne vožnje ličkim pejzažom dolaze na autoput i vrlo brzo se nalaze na tom čudnom i primjetnom vrhu, a crkva svetog Martina slatko je zapečatila sav okoliš koji okružuje vrh. Bajka je prekinuta dobro poznatim osjećajem pa su najgladniji potražili gdje će družina na posljednju zajedničku okrijepu. Nakon što postižu dogovor u rekordnom vremenu još se brže nalaze za stolovima prostranog i vrlo ugodnog restorana.
Obilni i ukusni objedi izazivaju poznati smiješak na svim licima te kreću nazad ka Požegi i konačno svojim domovima. Ranije nego je bilo planirano zbog sivog i kišnog vremena dolaze svojim kućama. Naravno, nitko nije bilo nezadovoljan već naprotiv vrlo sretan što nije morao proživljavati sličnu šetnjicu od prethodnog dana. Zato svi u nadi u ponovno okupljanje pozdravljaju jedni druge uz stisak ruku i konačno vrlo uspješno završavaju svoje putovanje. Nisu bacili prsten, nije bilo Saurona, ali bacili su svoje svakodnevne brige tamo negdje na Velebitu i bez straha od tog zlog vlasnika prstena spremno dočekuju novi tjedan.
U njihovom Shireu, prostorijama društva, vrlo brzo past će dogovor koji neistraženi dio Međuzemlja će pohoditi na sljedećem putovanju družine. Do nove slične priče ova hrabra skupina pozdravlja vas planinarski pozdravom!
Izvor: HPD Gojzerica Požega
