Krofne, bebe i poklade
Poklade su milo janje moje, Barem da su u godini troje! – Ova dva stiha bećarca sažetak su priče o pokladnim jelima požeškoga kraja, ali i Slavonije općenito. Jer tih se dana kolektivne objesti nije štedjelo niti na veselju, a najmanje na jelu i piću. Kako je to sve izgledalo, kao i uvijek detaljno je istražila ekipa iz Muzeja u Loncu.
U Požeštini poklade su se nazivale još i ćoraci. Počinjali bi mjesec dana prije Čiste srijede ili četiridesetnice boljim užinama – ručkovima, te raznim vjerovanjima i zabranama u određene dane. Uglavnom vezanima za ženski posao predenja, tkanja i vezenja. Ova činjenica nas ne treba čuditi, ako uzmemo u obzir da su zimu kao vrijeme zatišja vanjskih poslova, žene iskoristile kako bi što više naprele pređe i natkale platna za odjeću svojoj družini. Štoviše, u ćorake se išlo kako bi lan te godine bolje rastao.
„Jedno jajce za rezance, jedan novčić, za bombončić!“.
Nedjelju, dvadeset dana pred Čistu srijedu zvali su Prve poklade. Toga dana djeca su išla u Male ćorake u manjim skupinama s larfama (maskama) na licu, ophodeći selo, te skupljajući jaja i novce pjevanjem pjesmica.
Nedjelju pedesetnicu, deset dana pred Čistu srijedu počinjale su Velike poklade, sve se manje radilo, posebno žene koje su šile i vezle iglama, da ih ne bole prsti, a sve se više častilo. Od toga dana pivnice, ostave, podrumi i komore više se nisu ključali, nego se varilo, jelo i pilo u obilju.
Veliki ćoraci skupljali su se poslije ručka (dakle, za dana, a ne po noći), izvodeći razne lakrdije dogovorene još početkom poklada. Oblačili su se muškarci u žene i obratno, u razne likove, svatove, zaogrčući se šarenicama, trpajući slamu u odjeću, preokrečući kožuhe, garaveći lice ugljenom. Okupljeni u vesela društva s gajdašem ili samičarem na čelu, odlazili bi u drugo selo, razvijali kolo pred bogatijim kućama, larmajući i kereći se dok ih nisu pustili u unutra. Svugdje su ih dočekivali s punim trpezama (stolovima) mesa, a posebno s kolačima na masti.
Kako je za nekoliko dana počinjalo 40 dana korizmenog posta, koji je bio ujedno i najbolja i najučinkovitija štednja, ljudi su si tih pokladnih dana, sve do Čiste srijede davali oduška.
Doseljeni Švabe i Česi u čudu su gledali to prekomjerno trošenje smoka, masti, brašna i jaja, bespoštedno pustošenje tavana, podruma i smočnica. Otud i ona poslovica koja kaže da „Ludi Šokac o Božiću sva drva isiče, a o pokladama sve meso pojide.“ Ovakva nerazumna rastrošnost dobila je kritiku još sredinom 19. i početkom 20. stoljeća od brojnih dobronamjernika iz redova prosvjetnih djelatnika i svećenstva, koji su nerijetko u tadašnjim novinama kudili seljake, pokušavajući zauzdati takvo rasipanje hrane i pića. Ali, što bi Šokac rekao „Džabe ti je moj kume!“ ili „Oj poklade, ludi dani, tko mi more da zabrani!“
No, vratimo se mi na naslov naše pokladne priče. Krofne, bebe i poderane gaće, inače vrlo skromno dizano tijesto. Uz kvasac i brašno, koje jaje, svega žlica – dvije šećera, prženo na masti, zapravo su pravili vrlo rijetko, samo o kolinju i pokladama, valjda zbog luksuza trošenja velikih količina te nekada davno dragocjene namirnice. Uz okrugle krofne, kojima su ponegdje u sredini bušili rupu da se brže i bolje isprže, za svako dijete u kući od ostataka tijesta koji su premijesili, iskrojili su i po jednu bebu (tijesto u obliku ljudske figure), te poderane gaće.
Recept za krofne i bebe
Muzej u loncu
