Pavao Zovko nakon 110 kilometara Velebita: Najveća utrka je sa samim sobom

Pavao Zovko, sportaš i rekreativac iz Požege, bio je gost RVA, gdje je govorio o dva velika sportska izazova koja su obilježila njegovo posljednje razdoblje – završetku petodnevnog Highlandera na Velebitu te ulasku Kuglačkog kluba Nove nade u najviši rang hrvatskog kuglanja.

Zovko je početkom rujna završio najzahtjevniji, petodnevni format Highlandera Velebit. Službena duljina izazova je 100 kilometara, no njegova je ruta na kraju iznosila oko 110 kilometara. Posebnost Highlandera je u tome što sudionici tijekom pet dana na leđima nose praktički sve što im je potrebno – hranu, odjeću, opremu i vodu. Ovogodišnje izdanje bilo je posebno jer se obilježavala deseta obljetnica Highlandera na Velebitu. Za Zovka je to bio posebno velik izazov jer, kako je ispričao u razgovoru, prije toga nikada nije bio na Velebitu niti je hodao tako veliku udaljenost. Na samom startu je upoznao dvojicu iskusnih planinara iz Samobora koji su mu tijekom puta postali važna pomoć i društvo.

– Najveća utrka je sa samim sobom. – opisao je Zovko iskustvo koje nije bilo samo fizički nego i psihološki zahtjevno.

Prvi dan donio je 36 kilometara hoda, a upravo je tada doživio i jedan od najtežih trenutaka. Nekoliko kilometara prije završetka etape ostao je bez vode, pa su mu pomogli kolege planinari. To mu je, kaže, pokazalo koliko su solidarnost i međusobno pomaganje važni u planini. Posebno ističe razliku između Papuka, na kojem se pripremao, i Velebita. Papuk je, smatra, odličan za osnovnu kondicijsku pripremu, ali teško može simulirati ono što sudionika čeka na Velebitu.

Na pitanje je li preporučljivo na ovakav izazov krenuti sam, bio je vrlo jasan. Ne preporučuje. Iako je na stazi velik broj sudionika, a u slučaju problema dostupna je i pomoć HGSS-a, planina uvijek nosi određeni rizik. Sam je tijekom hodanja više puta izvrnuo zglob, no kvalitetna obuća spriječila je ozbiljnije posljedice. Zovko zato svima koji razmišljaju o sličnom izazovu preporučuje postupno pripremanje, posebno kroz aktivnosti Hrvatskog planinarskog društva Gojzerica. Smatra da je planinarska škola odličan način da čovjek procijeni vlastite mogućnosti prije nego što se upusti u višednevni pothvat.

Zovko je tako završio jedan od najvećih osobnih sportskih izazova, a iskustvo s Velebita opisuje kao svojevrsnu ubrzanu školu planinarenja.

Drugi dio razgovora bio je posvećen Kuglačkom klubu Nove nade, klubu koji je u posljednjih dvanaest godina napravio veliki iskorak i stigao do 1. Hrvatske kuglačke lige.

Zanimljivo je da je upravo Zovko, prema vlastitim riječima, imao važnu ulogu u nastanku kluba. Sve je počelo njegovom željom da nauči kuglati od oca Darka Zovka, koji je već tada bio uspješan kuglač. Otac mu je, međutim, rekao da ga ne može učiti samog i predložio mu da na kuglanu dovede još prijatelja. Tako je počela priča koja je danas stigla do najvišeg ranga hrvatskog kuglanja.

Zovko kaže kako je ponosan što je dio kluba od samih početaka, ali priznaje i da prvoligaški status nosi određeni pritisak. Nove nade više nisu mala lokalna sportska priča, nego jedan od rijetkih požeških sportskih kolektiva koji se natječu u najvišem državnom rangu.

Dodatni optimizam donosi nova kuglana, ali i pojačanja u momčadi. Nove nade dobile su dvojicu kvalitetnih igrača, bivših hrvatskih reprezentativaca, među kojima su i igrači s velikim međunarodnim iskustvom.

Nova kuglana, prema njegovim riječima, ima potencijal ugostiti i velike završnice klupskih, pa i državnih natjecanja. Time bi Požega mogla dobiti još značajnije mjesto na hrvatskoj kuglačkoj karti. Nova kuglana ima više od stotinu sjedećih mjesta, a Zovko poziva Požežane da dođu pogledati utakmice.

Nove nade sezonu u Prvoj hrvatskoj ligi počinju gostovanjem kod Goranke iz Ravne Gore, također novog prvoligaša. Zovko očekuje tešku utakmicu, ali i vjeruje u svoju momčad. Cilj za prvu sezonu u elitnom društvu nije skriven – ostanak u ligi.

Za Požegu je, smatra, ulazak Novih nada u prvu ligu važan trenutak za sport u gradu.

– Požega zapravo živi povijesno vrijeme što se tiče kuglanja i mogu iz svoje perspektive reći da sam ponosan što sam dio tog vremena. – zaključio je Zovko.

A nakon pet dana i 110 kilometara Velebita, Zovko je za kraj razgovora ostavio jednostavan izbor – za one koji ne žele na planinu, uvijek ostaje kuglana.

Cijeli razgovor poslušajte na našem audio podcast kanalu.